Hrvatskoj nedostaje – povjerenje.

Povjerenje da možemo govoriti o svojim sjećanjima, a da zbog toga nismo ničiji neprijatelji.

Da možemo tugovati za svojim stradalima, a istovremeno poštovati tuđu bol.

Da možemo biti različiti, a ipak pripadati istom gradu i istoj zemlji.

Moje sjećanje na Oluju nije isto kao nečije drugo.

I ne mora biti.

Jer Hrvatska će biti jača onda kada u njoj bude dovoljno mjesta za sva naša sjećanja – i kada nijedno dijete više ne bude moralo otići sa svog ognjišta.

Moj Knin nije samo grad Oluje, iako ga se tada svi sjete.

Knin je grad kakav želim, koji pamti i ne dijeli. On je dom svih Kninjanki i Kninjana u kojem se ostaje, vraća i gradi budućnost.

Knin je grad koji treba CT uređaj u bolnici,

Grad koji treba rekonstrukciju državne ceste D-33 Knin-Drniš,

Grad koji treba uređene ceste i izgrađene vodovode u naseljima,

Grad koji treba sanaciju laguna,

Grad koji treba jednosmjenski rad u osnovnoj školi “Domovinske zahvalnosti”,

Grad koji treba još više izgrađenih vrtića,

Grad koji treba proširenje kapaciteta prostora udruge “Sveti Bartolomej”,

Grad koji treba pravo nogometno igralište i balon za nogomet,

Grad koji treba bazen…

Grad koji treba podršku svih političkih opcija jer

Knin je Grad svih nas i možemo ga izgraditi zajedno.

To je Hrvatska koja nam svima treba.