Nikola Janjanin, predsjednik Gradske organizacije Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) Petrinja, kandidat je na vanrednim izborima za dožupana iz redova srpske nacionalne manjine Sisačko-moslavačke županije koji će biti održani 15. novembra.

U razgovoru za Novosti Janjanin, inače iz sela Gornja Bačuga, govori o problemima stanovništva na Baniji i poteškoćama s kojima se susreću poljoprivrednici.

Vi ste poznati banijski poljoprivrednik, ali i aktivni u srpskoj zajednici od kraja 1990-ih. Što vas je potaknulo da se kandidirate za mjesto dožupana?

Moja stranka me kandidirala i kandidaturu sam prihvatio iz poštovanja prema ljudima koji su mi ukazali to povjerenje. Sve poslove i pozive koje radim nastojim raditi temeljito, a tako ću, nadam se, i posao dožupana. Od svoje 20. godine intenzivno se bavim poljoprivredom.

Prije rata sam radio kao kooperant u mesnoj industriji Gavrilović. Pored toga sam obrađivao zapuštenu zemlju zadruge i kombinata. Sav urod sam predavao tvornici Gavrilović, što u tvornicu stočne hrane, što na njihovu farmu za junad. Nakon rata je to sve propalo i više nisam mogao s njima kooperirati pa sam se okrenuo kravama.

Sve što smo zarađivali od mlijeka i mliječnih proizvoda ulagali smo u kupovinu junica. Kroz desetak godina dogurali smo do stotinjak muznih krava. Ukupno s podmlatkom ih je bilo 180. Išlo je to lijepo nekoliko godina, ali nije to dugo trajalo. I sami znate da se farme gase u cijeloj Hrvatskoj. Tako sam morao i ja.

Sada se bavite obrađivanjem zemlje?

Tako je, moja velika ljubav je zemlja. Imam 70 hektara svoje zemlje, a još toliko sa porodicom zemlje imam u zakupu, nešto državne, nešto privatne. I to ide od godine do godine. Ove nas je suša pogodila, 70 dana bez kapi kiše, urod je prepolovljen. To je tako u poljoprivredi, tvornica pod vedrim nebom, nikad se ne zna šta nas čeka.

Posijali smo ove jeseni 25 hektara pšenice. Ratarstvo nam je ovih zadnjih godina glavna orijentacija.

Koji su glavni problemi banijskih poljoprivrednika, specifično u odnosu na ostatak Hrvatske?

Jedan od osnovnih problema je taj što nam je ukinut status područja sa otežanim uvjetima privređivanja. Dok smo imali taj status dobivali smo nešto više tih poticaja, a oni su sada maksimalno smanjeni. Smanjuju ih u cijeloj Hrvatskoj, ali mi ovdje to više osjećamo. Mi smo na brdskom području, naša zemlja je puna kamena.

Sisački dio ili petrinjski, gdje je zemlja nizinska i uz rijeku, on je daleko kvalitetniji. Onaj tko nam je ukinuo taj status nije parcijalno odlučivao nego je gledao gradove i općine u cjelini. Osim toga, imamo problem i s divljim svinjama. Sve moramo ograđivati, svake godine obnavljati ograde i kositi ispod žice.

Nekad su nam štetu od divljih svinja pokrivale osiguravajuće kuće, ali toga više nema jer im je to neisplativo. Osuđeni smo na lovačka društva, a i ona su bez para. Zato planiram svoj rad u županiji primarno posvetiti problemima poljoprivrednika jer poznajem svaki segment tog posla. Pokušat ću svojim iskustvom pomoći da se neke stvari promijene.

Vaše selo je dosta nastradalo u potresu 2020. Gotovo da nije bilo kuće koja nije oštećena u većoj ili manjoj mjeri. Kakva je situacija danas kod vas i u drugim selima?

Obnova je bila spora, ali većina kuća je sada obnovljena. Na čekanju su još one kuće čiji su vlasnici u inostranstvu. Sve kuće u kojima ljudi žive svaki dan i tokom cijele godine, sada su obnovljene. U selu nas je samo 45. Kad se pojavimo sa zahtjevom da nam se, recimo, popravi neka cesta, odgovor je – pa nema za koga.

Mi smo u Bačugi još nekako organizirani, jako dobro održavamo prilaz selu. Sredstvima SNV-a obnovljen nam je i seoski dom. Na tome smo počeli raditi još prije potresa, ali nakon velike štete koja se desila i na tom objektu, obnova je morala biti cjelovita. Naše Vijeće danas ima 20-godišnju koncesiju na dom i on nam služi za sve naše aktivnosti i okupljanja u selu.

A što su udaljenija od gradskih ili općinskih središta, ruralna područja su i zapuštenija. Poslije potresa izgrađeno je dosta novih cesta na području Petrinje, oko 200 kilometara je ponovo asfaltirano i obnovljeno, ali radi se uglavnom o županijskim cestama višeg ranga. Međutim, veliki problem su nerazvrstane ceste na područjima u kojima pretežno žive Srbi.

Što se tiče vodovodne mreže, u zadnje dvije-tri godine voda je došla do nekih naselja. Ipak ima još puno sredina gdje koje i dalje čekaju na to. To je problem pogotovo tamo gdje su bunari presušili pa ljudima dolaze cisterne. Trebalo bi aktivirati planove za proširenje vodovodnog sustava.

Znate li koliko još ljudi koristi stambeni kontejner kao osnovni smještaj?

Sva sreća, sve je manje kontejnera na Baniji, gotovo i da ih nema, ali nažalost još uvijek ima ljudi koji čekaju obnovu. Jedan od drastičnijih primjera je porodica u Luščanima koja je već uvelike trebala biti u svojoj obnovljenoj kući.

U pitanju je bila državna obnova, međutim izvođač radova je bio toliko loš i neuk da je napravio katastrofalne greške u gradnji kuće. Na koncu je sudski vještak dao rješenje da je izgrađenu kuću jedino moguće – srušiti. U pitanju su čak dvije kuće u dvorištu iste porodice. Apeliramo da se taj postupak rušenja, a onda gradnje nove kuće, ubrza da ti ljudi konačno isele iz kontejnera.

U Topuskom se najavljuje izgradnja DATA centra početkom iduće godine, u Sisku je planirana velika peradarska farma pilića, u Čerkezovcu se već godinama očekuje radioaktivni otpad… Kako gledate na megalomanske i krupne projekte u depopuliziranim sredinama kao što je Banija?

Moj stav je vrlo jednostavan, ja sam protiv toga. Da od toga neko ima koristi i boljitka, Europa bi to prvo uzela sebi u Austriju, Njemačku ili Francusku. Umjesto toga, postavljaju nam razne investitore ovdje gdje nema stanovnika pa nam govore kako ćemo od toga i mi moći profitirati.

Valjda nam je postalo jasno da sve što šteti čovjeku i prirodi guraju nama. Otpad u Gospiću je najbolji primjer. Pojedinci koji su uključeni u te projekte ostvaruju određenu korist, ali za šire mase tu nema ništa dobrog.

Što je potrebno učiniti da bi se Banija donekle revitalizirala? Vjerujete li da je to uopće moguće?

Bit ću realan i reći da je tako nešto sve manje moguće. Ovo je iseljen kraj, mlađi su nam otišli u Zagreb ili inostranstvo. Pitanje je kako će moći opstati oni koji su ostali i bave se poljoprivredom, sami bez šire zajednice koja radi isto to.

Jadan je život ako nemaš susjeda i prijatelja da si s njim podijeliš svoje probleme i veselje. To nas frustrira više od ičega, da po razgovor sa živom osobom ili po pomoć moramo ići u deseto selo ili u grad.

Ne znam tko će ovdje živjeti za 20 godina. Možda novi stanovnici koji će ovdje jeftino kupiti vikendice. Moramo biti realni. Ako dospijem na mjesto dožupana, činit ću koliko mogu da olakšam život i svakodnevnicu našim sunarodnjacima.

portalnovosti.com/Anja KOŽUL/Foto: Paulina ARBUTINA