„Gugl“ naš sveznajući pod naslovom „Preorano groblje“ od neki dan na „pol poziciji“ ima priču od koje se čovjek ne samo naježi, već ga istovremeno obuzme i tuga i srdžba. Ali i opća nemoć pred arogantim, pred jačim, pred državom i njenim organima koja pontijevski „pere ruke“. Ma i pred samim sobom!
Iskusna novinarska „kuka“ Vlado Jurišić na portalu Novosti „urbi et orbi“ piše o preoranom groblju na lokaciji Barin-kosa u predjelu Petrove Gore zvanom Magarčevac na kojem je vječiti počinak našlo 128 Srpkinja i Srba sa Ključara i Brda Utinjskog te zaseoka Slavskog Polja – Vojnić kolodvora i Gabrića. Svih njih 128-oro djece, žena i starčadi, 128-oro srpske sirotinje su ustaše poble na dan 1. aprila 1942. godine. Nažalost, ne bijaše to prvoaprilska šala već surova zbilja.
Grobove svojih majki, supruga, sestara, djece i unučadi označili smo krstovima tek nakon rata. Evo, upravo na ovome mjestu sahranjeni su moja baka, dvije tetke i ujak. Moja mama Danica Mamula u tom je pokolju zadobila trinaest rana, a preživjela je tek pukim slučajem, samo zato što se pod okriljem noći nekako domogla partizanske bolnice, priča jedan od sugovornika portala.
Ti nesrećni ljudi čiji je život u krvavom piru skončan samo zato što su se zvali Milan, Jovan, Milica ili Mileva…, imadoše zagrobni mir decenijama. Njihovi grobovi su posjećivani, groblje košeno, svijeće kao putokaz vječne svjetlosti njihovim dušama paljene.
Sve do neki dan dok im grobove ne preoraše Hrvatske šume i na njihovim kostima sagradiše cestu!!!
Izgradnjom šumske ceste olakšan je pristup osobnim automobilom onima koji posjećuju obilježje i stojimo na raspolaganju za pomoć ako je netko zainteresiran za šetnju, sport ili rekreaciju…, kažu u Hrvatskim šumama. Toj “državi u državi” koja em nemilosrdno sječe vjekovnu šumu (šta bi sad rekli da mogu ustati iz groba naši seoski lugari koji su bolje čuvali državnu šumu negoli svoja imanja) em eto ni pokojnicima mira ne da. I još svesrdno hrišićanski milostivno, boguumilno nude pomoć ako eto baš neko poželi na zimu skijašku slalom vožnju “između gležnja umorene babe Miljke i prsa čiče Mirka”!!! Zašto baš slalom, jer “nagusto su kosti” pa je lako postaviti stazu! Dakako, to će naplatiti. Poseban i jedinstven ugođaj koji nema ni Kortina d ampeco, ni Wengen, ali od neki dan ima Magarčevac– posebna cijena! “O dobre li carevine”, jopet bi zavapio Kočićev David Štrbac!
Uf, prije skoro dvadeset godina revoltiran naprasnim preimenovanjem Memorijalnog parka Petrova Gora u onaj istog subjekta ali sa pridjevom “turistički”, napisao sam tekst naslova “Turizam na kostima”. Koliko god nekad bio pesimista po pitanju ljudske empatije, ni pomislio nisam da će doći dana da se groblje bageriše i na njemu cesta pravi!!!
Od famozne Legradićke koja piša po kosturnici u Veljunu jer “Hrvatska je njena zemlja i ona more pišati đe oće” do bageriste Hrvatskih šuma koji piči po grobovima, jer “šuma je Hrvatska” što i samo ime firme jasno sugeriše – bijaše mali korak. Ljudi, kako za kratko vrijeme izgubismo i ono malo duše i ono malo saosjećajnosti i ono malo Božje ljubavi i svega drugoga…koje tako revno neđeljom u crkvama u transu deklamujemo?!
Nema ovo veze sa šumskom cestom, nju se moglo probiti i desetak metara južnije, logički kaže sugovornik Novosti.
Da dobri moj starina Dušane, moglo se. Ali jebiga groblje nije bilo ucrtano. I j…ga vidjela su se svega tri kamena spomenika. Tako vele u Hrvatskim šumama, a njima je za vjerovajti jer su jaki i jačiji, I j…ga ko je kriv tvojima i mojima, ko je kriv svima tima našima što toga zlokobnog dana nisu utekli. Što su vjerovali ti gologuzi sirotani u “aljci” od “drme” da ništa nisu krivi i da im nova država, pa makar bila i ustaška (jer šta su oni od ustaša znali sve do momenta dok nije na aprilskom suncu bljesnuo nuž i puška se čula), neće učiniti ništa nažao!
U Hrvatskom društvu istorijski revizionizam je decenijama na djelu. Matrica po kojoj zao postaje dobar i obratno, postala je jedna od društvenih maksima. Društvo i institucije okreću glavu. Dobrom dijelu ovoga društva činjenično obrnuta istorijska matrica u kojoj su ustaše dobri, partizani loši a srpska nejač, žene i starci ništa drugo do obični “nakot za sikiru” budi lijepa nostalgična sjećanja!
I zato dobre moje starine Branko i Dušane (sugovornici Novosti op.a), spomenik na Petrovcu je onakav kakav jeste, bolnica onakva kakva jeste. I zato od salonskog preko uličnog i stadionskog revizionizma dobismo eto i bager revizionizam.
J…ga!!!
