KOLUMNA: Fašizam je, izgleda, imun na koronu!!!

Samo su dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost, a nisam siguran za ovo prvo!

(Albert Ajnštajn)

Pas obilježava svoj teritorij. Čini to nagonski u skladu sa animalnom prirodom na tačno određenom mjestu i u tačno određenom vremenu. Ljudsko biće sa karakternim atributima, narodski rečeno, budale, a kažu da bi čovjek trebao biti na višem racio stepeniku civilizacijske hijerahije, zapišava i kad nije mjesno i kad nije ni vrijeme!!!

Volio bih iskreno, kao prosječan čovjek, barem mrvak (mrvica op.a) zaviriti u točak misaonog procesa onoga kojem se dalo baš ovih dana dok svi strahujemo ‘oćemo li i kao pojedinac i kao rod dočekati sutra, pišati po Dudiku!

Dudik je memorijalni park u Vukovaru na kojem je ubijeno 455 partizana i njihovih saradnika civila tokom onoratne 1942 i 1943 godine. Najveći broj žrtava su civili. Osim domaćih antifašista iz Vukovara, Bobote, Iloka i drugih ovdašnjih mjesta, u Dudiku poslednje počivalište su dobili i njihovi istomišljenici iz Zemuna, Batajnice, Rume, Iriga, Kuzmina, Rače… Ubili su ih ustaše. Specijalnim kompozicijama su iz navedenih mjesta transportovani do Vukovara u kojem je u magacinu grofovije Elc bio logor. U logoru su mučeni, osuđivani na smrt bez suđenja i kamionima tvornice „Bata“ odvoženi na Dudik. U grupama su dovođeni do iskopanih raka i streljani. Epilog ustaškog pira je 364 tijela iskopana i na Dudiku sahranjena proljeća 1945, dok su preostale preuzele porodice i sahranile.

Od tada Dudik, koji je u međuvremenu postao memorijalni park, više puta je ponovo ubijan! Srećom bez fizičkih egzekucija, ali ubijan devastacijom, nepriznavanjem, omalovažavanjem. Ubijan nebrigom države, sprejevima i ostalim vrstama mentalnih egzibicija i eskapada! Uostalom, na kostima žrtava danas se igraju nogometnte utakmice lokalnog niželigaša HNK „Mitnica“. Ispucava se korner, šepuri golmanska parada i u stilu pokojnog Dragana Mancea slavi golčina u rašlje. I to sve na kostima i dušama umorenih!

Međutim, ne želim o tome. To je već rečeno, napisano, prigovoreno, protestvovano i …ostaje do dana današnjeg. I ostaće. Jer druga su i moderna vremena.

Želim o mentalnom sklopu onoga sa karakternom osobinom koju je narod odavno definisao budalom, kojem se baš ovih dana dalo da nakon 77 godina ponovo ubija žrtve i da ubija sjećanja  na njih. Onome ili onima koji su sprejem u spomen kompleksu ispisali baš one simbole pod kojima su nevini ljudi ubijani. Dakako i osavremenili su ih umiljatim porukama Srbima i Ciganima! Jer šta je narisati ušato U i svastiku, a ne adresirati na krajnjeg primaoca. Ne napisati “ZP” (stariji se sjećaju da se tako na pismima označavala zadnja pošta u smislu krajnjeg poštanskog ureda op.a.) – tek je pola posla! I to u vremenu kada čitava civilizacija diše na škrge u strahu od koronavirusa. Kada ljudski rod, misleći da je gospodar univerzuma, shvaća da je tek maleško, skoro bespomoćno pješčano zrno, kojeg umu nam do sada ne(s)poznata sila nosi i baca!  Eto i u tom i takvom vremenu ima onih koji od svoje karakterne osobine budale ne odustaju. Ubijaš, a ne znaš da i sam možeš biti ubijen! Dakako, retorički i metaforički.

Čovječe sa karakternom osobinom budale, ako ne možeš ostati kod kuće i ne izlagati se zarazi koja te, nedao Bog, može dovesti i do  respiratora, ako ne možeš zatomiti svoj kreativni nagon – piši panegirike đedu čije ideje čuvaš! Ali na fasadi svoje kuće, ne na Dudiku, ne na stratištu! Možda shvatiš da možeš biti i kreativniji od ustaškog U, od svastike, od poruke Srbima i Ciganima. Jer sa ovime nisi nikakav original. Mnogo ih je prije tebe bilo!

Ne očekujem da policija pronađe ovog neinventivnog umjetnika. Nije ni do sada. Čak ni ne želim da se policija pretjerano bakće oko toga jer u vrijeme današnje ima puno vitalnijih zadataka kao karika u lancu borbe protiv korone i spasa civilizacije.

Želim tek javno izreći negodovanje. Neslaganje, Protest. Želim izreći tugu i razočarenje spoznajom da dok, ne samo danas već upravo sada, čitav svijet broji mrtve od nepoznatnog virusa – postoje oni koji se umjesto borbe za sopstveni život i život bližnjega, bore da na životu ostane fašistička ideja. Valjda im ona treba biti „pelcer“!  Žalim i za onima istog kontemplatitativnog nivoa dudičkom vandalu, koji na portalima za najezdu korone optužuju UDBU! Odakle onda virus u Kini, Njujorku, Bergamu, Barceloni…mjestima na kojima UDBA, koje uzgred nema već 60 godina, nije ordinirala?

Žalim i zbog činjenice da su ti i takvi opet pomjerili stanje svijesti tri milje unazad. Svako normalan pozdravio je činjenici da je nakon potresa u Zagrebu, podrška stizala jednako, ako ne i više, iz Srbije kao i čitavog dobronamjernog svijeta. Tople su mi i poruke zajedništva na društvenim mrežama koje promovišu činjenicu da u vrijeme iskušenja civilizacije nije bitno da li je neko Srbin, Hrvat, Musliman…, već je bitna empatija i zajedništvo.

Ne, nisu me obeshrabrili ti i takvi koji bi da točak istorije vrate unazad. Siguran sam da nisu ni vas! Jer znam da će predsjednik i jedan od doajena vukovarskih antifašista Lazo Đokić – moj “drug Crni”, čika Milorad Jandrić, starina Kostelnik od 95 godina – jedan od rijetkih živućih partizana – čim se bude moglo naći načina da saniraju štetu. Da vrate dostojanstvo i žrtvama, jednoj epohi i njenoj epopeji!

Upamet vandale dozvati ne možemo. Umjesto pokušaja dozivanja upamet nek im posluži epitaf na jednom od kamenih cvjetova Dudika. Uzgred i to kameno cvijeće su oskrvrnavili;

Putniče, koji si u budućnost krenuo, zastani i na ovom izvorištu napij se bistrinom vode, ljepotom slobode, ljubavlju onih koji za nju dadoše živote, Oj dudovi, vi dudovi stari, da li vaša duša krvari za onima koji su tu pali i slobodu krvlju zasijali, nisu oni samo tiha trava, već zvjezdani trag nezaborava

Jel’da, prepoznajete i Vi vremensku univerzalnost stihova?! Kao onomad protiv fašizma, tako i danas protiv korone;

…Putniče, koji si u budućnost krenuo, zastani i na ovom izvorištu napij se bistrinom vode…