Predsjednik u Novom listu: Ne vidim tko bi u 12. jedinici ugrozio kandidate SDSS-a

Predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke prof. dr. Milorad Pupovac dao je veliki intervju riječkom “Novom listu” kojeg prenosimo u cjelini; 

Vjerojatno nema političara koji neće izjaviti da mu je svejedno kada će biti izbori i da je on spreman za svaki datum. Predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac spada među one za koje to doista i vrijedi, jer njegova stranka i dalje je veliki favorit za sva tri mjesta zastupnika srpske nacionalne manjine. Mi se izbora ne bojimo. Ali, izboru su zahtjevan posao i zato nimalo lagan. Za njih smo pripremljeni politički, a operativno se spremamo kao i svi ostali. Ne vidim tko bi u našoj 12. jedinici ugrozio kandidate SDSS-a.

Bili ste četiri godine dio jedne uistinu ideološki i na svaki drugi način šarolike parlamentarne većine, koja je opstajala isključivo zahvaljujući podršci zastupnika izabranih na listi HDZ-u suparničke opcije. Nije vam to predstavljalo problem?

Izuzmemo li prelaske zastupnika SDP-a i drugih nakon što je formirana koalicija HDZ-a, nacionalnih manjina i HNS-a…

… ali i zastupnici HNS-a ušli su u Sabor na listi koju je 2016. predvodio Zoran Milanović. I oni su postupili protivno volji njihovih birača.

Da, oni su također promijenili svoj politički odabir i smjer.

Svega desetak mjeseci nakon izbora.

Tako je. No, bez obzira koliko to djelovalo kao neka vrsta političkog vjerolomstva, taj eksperiment formiranja koalicije HDZ-a i stranke lijevog centra po prvi put u povijesti, za mene je značajan iz dva razloga. Prvo, omogućeno je da se sačuva smjer kojim je HDZ sam htio ići, sa svojim unutarnjim reformama i reformama u društvu. Drugo, unatoč visokoj cijeni koju je HNS platio raskolom, u Vladi su surađivale dvije stranke za koje je to ranije bilo nezamislivo i to kako bi održale minimum stabilnosti političkih procesa.

I stoga je ovakva parlamentarna većina opravdala svoje postojanje?

To je pomoglo da se politička scena konsolidira. Od 2013., posebno nakon 2015., ta je scena bila izrazito nekonsolidirana. S jedne su strane bili politički ekstremisti i avanturisti, a s druge stranke s određenim programom i idejama, ali s teretom političkog nasljeđa zbog čega se nisu uspijevale oporaviti. Sada, međutim, imamo konsolidirani SDP, konsolidirani HDZ kao neka vrsta demokršćanske stranke koja nije ekstremno nacionalističkog smjera i možemo reći da na ove izbore idemo u povoljnijim okolnostima nego što su to bile prije nekoliko godina.

Ta je vaša koalicija nehotično pomogla da se konsolidira i politička desnica.

Može se govoriti i o konsolidiranju desnice i to je neizbježan proces. U Hrvatskoj postoji između 10 i 15 posto birača izrazito desne orijentacije.

Ima ih puno više i najveći dio glasuje ih za HDZ.

Činjenica je da postoji desno krilo HDZ-a, kao što, recimo, HNS ima svoje manje liberalno krilo.

Govorim o strukturi birača, ne stranaka.

Slažem se, u Hrvatskoj ima sigurno više od deset posto desnih birača, ali u okviru konsolidirane političke scene nije realno za očekivati da će se pojaviti ekstremno desna stranke s više od desetak posto glasova. To je moguće jedino u okolnostima kada HDZ preuzme njegovo desno krilo, u tom slučaju, kao što je to bilo 2015., udio desnih birača odnosno stranaka poraste znatno iznad deset posto.

Dakle, ideološki profil birača HDZ-a nije se promijenio u ove četiri godine, ali politika koju vodi ta stranka jest. Međutim, Andrej Plenković svjestan je kakve birače ima na raspolaganju i zato je povremeno primoran praviti određene kompromise.

Sve stranke moraju raditi kompromise. Rijetki su trenuci kada se u svemu poklapa ideološki profil vodstva stranke i njezinih birača.

Možda je to, što se HDZ-a tiče, bilo u razdoblju dok im je na čelu bio Tomislav Karamarko.

Mogu samo ponoviti da je tada prevladalo desno krilo HDZ-a, kao i desne političke opcije izvan HDZ-a koje su činile tu koaliciju. Birače ponekad ponesu određena očekivanja, posebno ako ih je strah od onoga što se događa u njihovom okruženju i s njima samima. A u Hrvatskoj vlada politički strah u smislu toga što se događa s nama, što će biti s našom zemljom.

Mislite da je taj strah hrvatska konstanta?

Da, jeste. Ne samo posljednjih godina, nažalost. Populisti na osnovu tog straha nastoje proizvesti kod birača osjećaj sigurnosti. Ali, birači su shvatili da to nije lako i zato su se uvelike vratili konsolidiranim strankama, HDZ-u i SDP-u.

Vratimo se mi Plenkovićevim kompromisima koje je on prisljen povremeno činiti.

Apsolutno.

Vi ste, kao koalicijski partner, za te njegove kompromise iskazivali razumijevanje.

Pitanje je jesam li imao razumijevanje za te kompromise ili sam ih trpio.

Recimo, Plenković je rekao da ploča sa »Za dom spremni« ne može biti u Jasenovcu, ali može u obližnjoj Novskoj.

Nisam za to imao razumijevanje, znao sam što će se dogoditi.

Niste se, međutim, digli od stola.

Nisam, ali trpio sam to i znao da će opet doći na dnevni red i da će se pokazati da se poplavu ne može sanirati bedemom u kojem ćete ostaviti jednu rupu. Znao sam da ćemo se toj stvari i tom nasljeđu morati vratiti svi, HDZ, SDP i predsjednik Republike, i pristupiti drugačije.

Ali, niste Plenkoviću predbacivali premještanje te ploče iz Jasenovca u Novsku.

Nisam ni svojim prijateljima iz SDP-a predbacivao što je njihova Vlada legalizirala grb HOS-a. Nisam jer znam koja se vrsta političkog građanskog rata vodi u Hrvatskoj. Sukob sa Srbima nije samo sukob sa Srbima, to je sukob unutar hrvatske politike. Taj »Za dom spremni« bio je u prvom redu protiv Srba, ali je bio i protiv demokratskog, građanskog, anifašističkog shvaćanja hrvatskog društva i nacije. U pitanju je totalitarni, militantni ostatak, kojeg se nije raščistilo od 1990., od prvog HDZ-ovog sabora do danas. Sjećamo se poruke o NDH-a s tog sabora. Riječ je o ozbiljnoj političkoj borbi, koja se se sada još nadovezuje na svjetski trend radikalnog historijskog revizionizma, prevrednovanja svih vrijednosti na kojima počiva Europa.

Prepostavljam da ste Plenkovićeve kompromise trpjeli zato što ste itekako znali da on nije nikakav ni desničar ni nacionalist, kamoli NDH nostalgičar. Cijela se hrvatska javnost u ove četiri godine mogla uvjeriti da Plenković naprosto nije taj.

Nije na meni da govorim koliko je tko u hrvatskoj politici desničar i nacionalist. Ono što znam je da u Hrvatskoj nema stabilnosti bez snažne stranke desnog centra s demokratskim licem. Ako tu dođe do poremećaja, na površinu dolaze, kao 2014., poruke »oba dva, oba dva trebaju pasti«, Milanović i Josipović. Desni centar je ključan, ali ne i dovoljan, potreban je i snažan lijevi centar.

Što Plenković misli o ovome što govorimo pokazao je i nedolaskom na nedavno zamjensku komemoraciju za Bleiburg na Miroguju, na koju je poslao svog izaslanika. On ne samo da nikad nije bio na Bleiburgu nego, eto, nije tim povodom došao ni položiti vijenac na Mirogoj.

Svatko u ovim stvarima ima svoj način, premijer svoj, predsjednik Republike svoj. Djelomično je to zbog karaktera, a djelomično zbog onih koje vodite i kojima se obraćate. Politika upravlja sviješću birača, a važno je da ima pravi smjer i cilj. Za premijera Plenkovića ne može se reći da ima puno izgubljenih političkih bitaka.

Ne može.

A to je prvo što se gleda, koliko si golova zabio, a koliko primio. Plenkovićev je skor pozitivan.

Iako između njega i Milanovića ponekad izbiju ružne javne poliemike, Plenković je svjetonazorski sličniji predsjedniku Republike nego ljudima s kojima je nedavno pobijedio na izborima u HDZ-u.

Ne bih to ocjenjivao. Plenković sigurno, premda to neki govore, ne želi da HDZ postane SDP.

To ne. Ali, nije ni Milanović nikad bio nekakav klasičan SDP-ovac.

Ne mislim da su njih dvojica svjetonazorski bliski.

Mislite da je Plenković baš autentičan nacionalni konzervativac?

Ja samo mislim da njih dvojica dobro razumiju koji odnos treba postojati između premijera i predsjednika Republike. Milanović je dao značajan doprinos tom razumijevanju, svojom, u najvećem dijelu, suzdržanošću u porukama i činjenju, suzdržanošću u komunikaciju prema Vladi i prema političkim procesima u zemlji. Za razliku od nekih prethodnika kojih je bilo posvuda. Milanović nije u odnosu na Vladu ni zanovijetalo ni podmetalo.

U Okučanima Milanović nije bio naročito suzdržan.

To je bilo u funkciji raščišćavanju povijesnog nasljeđa, koje ovu zemlju sputava da bude usmjerena prema budućnosti. Milanović je u Jasenovcu i Okučanima otvorio stranice značajne za ovu zemlju.

Kada ćemo ih zatvoriti?

Proći će još neko vrijeme. Važno je da te teme više nemaju mjesto u službenoj javnoj i političkoj sferi i da ono što ima obilježja kaznenog djela tako bude i tretirano.

Bi li koalicija HDZ-a i SDP-a pridonijela zatvaranju tih stranica?

Nisam u to siguran.

Ali, upravo ste vi nakon izbora 2015. predložili Karamarku i Milanoviću da formiraju koaliciju. Čak ste im i napisali političku platformu, kojoj je ključan element bio da bi ta suradnja mogla zatvoriti neke povijesne prijepore.

To je istina, tom bi se koalicijom izbjeglo i sve što se događalo poslije toga. No, nije tada bilo spremnosti da se to učini.

Čije spremnosti?

Prije svega Karamarkove. I ušlo se u jedan avanturistički politički projekt, koji je završio kako je morao završiti.

Rezultati predstojećih izbora mogli bi biti poput onih 2015., možda će sada onda doći do koalicije HDZ-a i SDP-a.

Danas je drugačija situacija jer imamo predsjednika Republike koji može moderirati barem dio političkih procesa i šire shvaća što je za Hrvatsku dobro. On sigurno neće biti pod utjecajem partijskog pogleda. Mirniji sam jer znam da je na čelu države čovjek koji će sve napraviti da dođe do nužne vrste kompromisa.

Milanović će mandat za sastavljanje Vlade dati onome tko mu donese minimalno 76 zastupničkih potpisa.

Tako je, tu je uloga predsjednika vrlo značajna.

Ako sam vas dobro razumio, srpanj 2020. nije kao studeni 2015., pa da bi dobro bilo da se formira koalicija HDZ-a i SDP-a?

Ne, mislim da ovaj put treba relativnom pobjedniku dati šansu da pokuša sastaviti Vladu. U slučaju neuspjeha treba tražiti drugo najbolje rješenje.

Ako će relativni pobjednik biti HDZ, a i ako neće, ali će s blokom Miroslava Škore imati dovoljno zastupnika za parlamentarnu većinu, ta će suradnja biti sasvim izvjesna. Koliko bi za vas, pojednostavimo to, razoračaranje bilo da se nakon ove četiri godine Plenković opredijeli za Škoru, a ne za Pupovca? Vi ste, naima, sami rekli da sa Škorom i njegovima nećete, a te su (ne)simpatije obostrane.

Nebitno je što je meni neprihvatljivo, pitanje je što bi Andrej Plenković napravio sebi s tom vrstom koalicije. U tom bi slučaju nejasno bilo zašto je onda radio sve ovo u posljednje četiri godine. Zašto je onda reformirao HDZ ako bi se sada vratio tamo gdje je stranka bila 2015.?

Slažem se, na taj bi način Plenković priznao poraz, ali sastavio bi Vladu koja bi bila više po ukusu njegovih birača nego što je sadašnja.

Ali bi time i puno izgubio.

Je li vama zamislivo da Plenković napravi ono što je Ivo Sanader 2003., kada je on za partnera izabrao vas, a ne Antu Đapića i HSP s kojima bi imao većinu?

Sanader je to napravio uz snažnu podršku predsjednika Stjepana Mesića, Europske unije i drugih relevatnih međunarodnih faktora, prije svega SAD, kao i podršku hrvatske javnosti. Njegov dolazak na pravoslavni Badnjak i pozdrav »Hristos se rodi« bili su široko prihvaćeni u Hrvatskoj. Danas sve ove pretpostavke nisu prisutne, štošta se poremetilo u hrvatskoj politici. U međuvremenu su se, primjerice, pojavili različiti nepolitički akteri čiji je utjecaj jak. Toga prije 17 godina nije bilo. Ali, neko će se rješenje morati pronaći. Kada bi se Hrvatska danas vratila na tip Vlade kakav je bio 2015., bilo bi to izrazito riskantno. Ekonomski bi u tim uvjetima teško pronašla potreban put radikalnog zaokreta. Ljude se više ne može hraniti ispraznim, lažnim domoljubljem. Bio bi to stoga jedan iznimno neodgovoran politički projekt, koji bi i odnos između predsjednika i te Vlade učinio takvim da ne bi ostao niti minimum kohabitacije. Prema tome…

… pamet u glavu.

Pamet u glavu.

Jedan od mogućih postizbornih scenarija je i parlamentarna većina u kojoj biste vi bili s Restart koalicijom.

Vidjet ćemo kakvi će biti izborni rezultati. Najvažnije je da prvo svatko na izborima napravi svoj posao, a onda nećemo razgovarati samo na osnovu scenarija.

Navijate li na ovim izborima za nekoga, za Plenkovića ili Bernardića?

Preferencije mene i moje stranke su politička stabilnost i posvećenost stvaranju održivog društva i nacije. Stvaranje nečeg što bi obnovilo nestabilnost u zemlji, za svakog tko razmišlja racionalno trebalo bi biti nešto što se mora izbjeći.

Dakle, Vlada HDZ-a i desnijih od njega vodi u nestabilnost.

Tako je.

Podrazumijeva li još koji ishod izbora nestabilnost?

Do toga bi dovela i slaba lijeva Vlada, slaba politički i s obzirom na većinu u Saboru. Bio bi to povod za novi desničarski val u zemlji, najrazličitije tipove stožera i pokušaje, kako se nekad reklo, institucionalnog i izvanstitucionalnog rušenja poretka. Ne zaboravimo da je svojedobno zaustavljanje službene kolone u Vukovaru bio napad na ustavni poredak.

U upravo raspuštenom Saboru bili ste nerijetko meta verbalnih napada.

Ovaj je saziv bio raspušteno društvo i prije raspuštanja Sabora. Tome su mnogi pridonosili, ne samo oni vođeni mržnjom i atavizmima prošlosti nego i avanturisti. Za neke, pak, ne mogu reći ni da su bili ekstremisti ili avanturisti nego izraziti egoisti, narcisoidni likovi. U koju biste kategoriju svrstali Hrvoja Zekanovića, s kojim ste se često sukobljavali? – On je sigurno politički ekstremist, izrazito plitkog uma. Često je, to sam imao prilike vidjeti, govorio kako su mu to poruke na mobitelu kazale. Bilo je u ovom Saboru puno navođenih ljudi i to od strane netransparentnih političkih i nepolitičkih krugova, što je za politiku jako opasno.