Besposlen pop i jarad krsti! Izdvajam razna udruženja koja okupljaju porodice poginulih. Rečenica dvije o žestokim momcima koji su u snazi da živom konju rep iščupaju, a drhte od stihova o zavičaju, ljubavi, proljeću, kiši…,boje se ojkanje i ojkače!!! Zabranjuju nematerijalno, a protiv materijalnog, kao snaga i savjest modernog hrvatskog društva kakvim se predstavljaju – ćute. Smeta im narodno pjevanje, a ne smetaju svakodnevna poskupljenja, visoki porezi, nezaposlenost, demografska erozija. Strahuju, a strah je u osnovi izvor svake zabrane, da će temelje države opako uzdrmati stihovi „oj kišice ti ne’oro moja, baš mi ‘oro u ne’oru pade“, a to što im sugrađani kopaju po kantama za smeće i što je svakim danom novčanik sve tanji a kesa iz dućana sve duža i praznija – to ne ugrožava državu!?

Petrinjski branitelji, treću godinu za redom, neki dan iskazaše svoje protivljenje i izraziše da su „za ojkaču spremni“, odnosno odlučni da zabrane festival ove vrste pjesme u svojem gradu. Prije tri godine i pri prvom festivalu ojkače, na prilazu Petrinji primio sam telefonski poziv kojim mi prijateljski ali usplahiren glas poručuje „ne dolazi ni slučajno, ovdje je haos branitelji zabranjuju koncert i poručuju da čekaju tebe“! Da čekaju mene radi provokacija nije mi bilo ni novo ni nepoznato, ali zašto brane pjesmu? Naravno otišao sam, okupljenim braniteljima nazdravio dobar dan – odzdrav je izostao.

Zato u sali nisu izostala jeftina i primitivna dobacivanja na moje ime, ali to nije bilo ništa novo. Festival je počeo, „zabranitelji“ otpjevali refren „revolucionarne pjesme“ (uzgred, preuzete iz srpskog vokalnog repertoara al to valjda nisu znali), izašli iz dvorane i festival je održan! Nažalost, ružna slika je otišla u svijet. Kako je ljeto sezona bez pravih informacija brojni portali su petrinjski pokušaj zabrane predstavili linčom i loša poruka je ksenofobije je odaslata. Rođak mi iz iz Kolorada, prisutan festivalu, nije se mogao načuditi kako je moguće da u državi članici EU, državi sa više negoli demokratskim performansama poštivanja univerzalnih ljudskih prava i sloboda i sa još dosta superlativa kojima Hrvatska pledira da se predstavi dalekoj i demokratskoj Americi – da neko nekom brani da pjeva!? Rekoh tada 2015. da onaj „ko đonom ide na kulturu drugoga, govori o svojoj nekulturi“! Isto ponavljam i 2018.

Uoči drugog festivala, ljeta 2016., ovi žestoki momci su u pripomoć pozvali još jednog žestokog momana idealnih performansi – domaći Srbin, iz sela u okolini Petrinje, član srpskog manjinskog vijeća, rat proveo u krajini, nije branitelj, intelektualac… On izjavi kako ojkača nije simbol banijskih Srba, kako se nikad nije pjevala po ovdašnjim selima i ako već žele pjevati neka idu u Jabukovac, Blinju i Bačugu. U Petrinju ne!

Bravo zemljače, ti si prije šezdesetak godina odrastao uz Franka Sinatru, Pit Segera, Džeri Li Luisa! Primarni muzički pravac bio ti je soul , a ono što si slušao u kući, na njivi, seoskoj birtiji, prelu i čijanju – „Oj ružice sitno sjeme moje“, „Daj mi Bože dobra konja vrana – konja vrana Ljutice Bogdana“,  i „Oj Banijo rodna grudo moja“…, bila je samo fatamorgana i trauma koje se želiš poštopoto pod stare dane ratosiljati. A najbolja terapija je prikloniti se „ojkanobraniteljima“ i iznošenjem totalne neistine pljun’ti na svoje đedove i prađedove koji su sa tom „arijom“ rađali se, živjeli težački banijski život i umirali! Ali ne pomože ni Srbin uortačen sa braniteljima jer festival i druge godine bi uspješno održan!!! Kao što će, uvjeren sam, uspješno biti održan i treći najavljen za iduću subotu!

Ojkača, specifičan način pjevanja na Baniji, Kordunu, dijelovima Like, potkozarja i bosanske krajine, te modifikovana u Hercegovini i nekim južnim dijelovima Hrvatske – UNESCO-vo je zaštićeno kulturno blago. Kao osmoškolac davno sam saznao da se ovaj specifičan način pjevanja bez nota i samo „na sluh“  izučavao i na svjetskim muzičkim konzervatorijumima, poput onog u Milanu! Zbog njene jedinstvenosti jer predstavlja raritet u muzikološkom svijetu, danas je u cilju zaštite i čuvanja izučavaju etnomuzikolozi. Oni su i inicirali prvi festival. Kao takvu je žele sačuvati i prenijeti na mlađe naraštaje organizatori festivala – petrinjska „Prosvjeta“! Al ne lezi vraže, uvijek će biti onih koji će (za)braniti sve što ima makar kakve veze sa Srbima, iako ova pjesma nije srpska ekluziva. Oni bi „ojkane“ što dalje od centra grada. U izolaciju. Pogotovo vizuelnu i zvučnu, a radi bezbednosti ne bi bilo loše dom u Jabukovcu, ako bi “ojkane” tamo “sprašili” opasati bodljikavom žicom!!! Doduše, ti žestoki momci velikodušno ponudiše da će sami svojim tijelima braniti učesnike festivala ako plešu i pjevaju u Jabukovcu ako bi, nedao Bog, neko ih napao!!! Toplo im preporučuju Jabukovac kao da Jabukovac nije dio grada Petrinje, kao da nije u Hrvatskoj i kao da je neka eksteritorijalna zona il’ ostvo pusto!

Žestoki momci u crnim majicama, vi koji ste minorniji ali glasniji dio braniteljske populacije, znam da ovakvim i sličnim aktivnostima dižete halabuku i skrećete pažnju na sebe. Možda branite time i neke svoje povlaštene pozicije jer daleko veći dio branitelja egzistencijalnu muku muči kao i svaki drugi građanin ove države – poslije opuštajuće jutarnjih kavice i frustrirajuće posjete kladionici jer ste omašili „iz iks u keca“, energiju usmjerite ka onomu što stvarno ugrožava temelje države koju ste stvarali. To nikako nije ojkača. To nikako nisu starci koji su već jednom nogom u grobu. To nikako nisu djeca koja žele i nastoje upiti i zapamtiti ariju i ritam ojkače kao dijela njihova kulturnog identiteta. Žao mi je što i sam nisam bolje upijao ojkaču i kordunašku tamburicu. Srećan sam što je današnja djeca i mladi žele upiti. Ne branite im to. Nemate pravo jer ojkača je nadahnjivala generacije i generacije i kao takva nikakvo zlo nikada i nokome nije počinila!

Otvorite duše ka njegoševskom „čojstvu“ koje uči kako „BRANITI DRUGE OD SEBE“!!!