STOJA TRIVKANOVIĆ: Najteže mi je što mi djecu gladne ubiše!!!

Stoja Trivkanović, tragična Siščanka umrla je sredinom decembra prošle godine. Umrla je ne dočekavši ni pravo ni pravdu. Ni Božju ni državnu pravdu. Nakon skoro trideset godina borbe na kojoj bi joj pozavidjela i Brehtova „Majka hrabrost“, gore na nebu pridužila se svojim sinovima Berislavu i Zoranu za kojima traga od ljeta 1991. kada su ih odveli neljudi u uniformama Hrvatske vojske. Toga tragičnog 25. avgusta 1991. iz porodične kuće Trivkanovića osim Zorana i Berislava u famoznom bijelom kombiju koji je tih dana kružio Siskom i odvozio u nepoznato Srbe, odvezen je i Stojin suprug Nikola. Nikolino tijelo već dva dana iza toga je izbacila rijeka Sava, a za sinovima Zoranom i Berislavom, Stoja je tragala svih ovih godina. Nažalost nije ih našla niti išta saznala o njihovim sudbinama.

Nikolin krimen je bio što mu je u kući nađena cestarska uniforma koja je zločince „vukla“ na vojničku, onu JNA, iako je to bila uobičajena radna odjeća zaposlenika poduzeća za ceste. Zločin sinova je bila zastava „Crvene Zvezde“! A kao da je i trebalo materijalnih dokaza. Bilo je dovoljno krivo ime i prezime.

„Najteže mi je što mi djecu odvedoše i ubiše gladne. Koji minut prija hapšenja došli su sa utakmice i već sa kapije pitali – mama šta ima za jesti? Dok sam im pripremala jelo, uletjeli su u kuću nepoznati ljudi, počeli prevrtati sve redom, vikati, prijetiti… Zoranu nisu dali ni da se obuje uz dobacivanje – tamo gdje ideš neće ti trebati obuća“!!!

Sa Stojom sam o njenoj tragediji ali i borbi da sazna sudbinu sinova u nekoliko navrata tokom 2015. i 2016. razgovarao u porodičnoj kuću u sisačkom naselju Zeleni brijeg. U kući tuge. Bila je smirena žena bez obzira na sve. U njoj ni trunke mržnje. Više ni suza nije imala jer su vremenom isplakane. Imala je dvije nade. Jedna unuci, sinovi njenog Zorana, koji su joj jedino što ima u životu. Druga nada joj je bila prodaja kuće u kojoj ju je sve podsjećalo na tragediju i preseljenje u Srbiju. Sa ovom drugom nadom, koju nije ostvarila, ispratila me je zajedno sa kolegom Milanom Krstinićem i za našeg zadnjeg susreta jeseni 2016. „Nema ovdje ni pravde ni života za mene. Da mi je prodati kuću, osigurati unučad da sebi kupe neku drugu jer ih ova podsjeća na strašan čin, a ja bi se mislim konačno smirila u Srbiji ili bilo đe samo dalje od Hrvatske“!

I zaista za Stoju nije bilo pravde. Supruga Nikolu pronašla je već dva dana nakon odvođenja. Po nju su došli u dječji vrtić „Nada Dimić“ u kojem je radila i odveli je na identifikaciju. Prema nalazu patologa Nikola Trivkanović ubijen je 26. augusta 1991. godine nakon čega je bačen u Savu koja ga je izbacila kod sela Gušće. Na tijelu su bile povrede uzrokovane mučenjem – slomljen nos, višestruke rane od noža i 20 prostrelnih rana od vatrenog oružja.

Tražeći sinove Zorana i Berislava i sama je za dlaku izbjegla tragediju jer su je na lokaciji lječilišta „Jodno“ jednom od stratišta sisačkih Srba pokušali silovati! Spasio ju je izvjesni Jadranko Garbin, komandant logora. Išla je i kod tadašnjeg gospodara života i smrti Đure Brodarca koju ju je cinički uputio da sinove traži u mrtvačnici! Policija je dolazila i sastavljala zapisnike, a u suštini, u šta je bila uvjerena, dolazili su samo da vide do kada misli ostati u kući jer je kuća već bila namjenjena nekomu. Znala je Stoja i ko je trebao useliti u tu kuću tuge, ali tokom naših razgovora nije nikada rekla. U pauzama dolaska policije imala je telefonske prijetnje i posjete maskiranih ljudi sa osnovnim pitanjima „do kada ćeš ti biti tu“, trebaš i ti pod zemlju“, “šta čekaš pokrsti se u katolike”! Optuživali su je  da su joj sinovi “u šumi” i da im nosi hranu. U februaru 1992. godine, nakon 22 godine rada, dobila je otkaz u vrtiću.

Tužila je Stoja nepoznate počinioce. Evropski sud za ljudska prava jeseni 2016. odbio je tužbu jer „RH nije povrijedila pravo na život, jer je “u potpunosti istražila sve okolnosti ratnog zločina nad Trivkanovićima“!!! Istina,  RH nije povredila pravo na život trojice Trivkanovića, već im je RH (neko u njeno ime) SAMO oduzela tri života. I ništa više ni manje od toga!

Šta reći, a ne zaplakati i od tuge i od ljudske nemoći!?

Domaće pravosuđe ju je odbilo, a razlozi odbijenice su jasni i onome ko nema ni školskog odmora od pravne nauke! Za Stojina života, proces su nastavili unuci koji godinama i godinama čekaju konačan odgovor Ustavnog suda.

Stoju Trivkanović, sisačku Srpkinju u dobi od 70 godina,  svojim pravnim nečinjenjem odnosno činjenjem suprotnim ljudskim i Božjim moralnim pravom i zakonima, država i njeno (krivo)suđe je gotovo silom otjerala u grob bez da je dočekala pravdu. Nije dočekala ni pravdu ni ikakve informacije o sinovima Zoranu koji je ljeta 1991. imao 23 godine i Berislavu tada 18-godišnjaku.

Stoja Trivkanović bila je samo jedna od brojnih naših sisačkih i drugih heroina.  „Mutter Courage“ – Majki Hrabrost! Borila se i borila. U borbi sagorjela.

Od lanjskog decembra su četvoro Trivkanovića opet zajedno. U Carstvu Nebeskome.  Slava im!