Danas je u Saboru o konačnom prijedlogu Zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog pijeteta u raspravi učestvovao predsjednik SDSS-ovog Kluba zastupnika Boris Milošević

Ovo je jedan osjetljiv zakon. Prvi put zapravo donosimo zakon da jedno mjesto, jedan grad proglašavamo mjestom posebnog pijeteta. Kad govorimo o pijetetu, ja pod pijetetom podrazumijevam osjećaj, osobni moral, pa čak i društvenu odgovornost koja bi trebala postojati prema žrtvi. Pijetet i poštovanje žrtve bi trebalo svima nama biti na prvom mjestu. Kakvi bi zapravo bili ljudi ako ne bi imali osjećaj pijeteta prema žrtvi i mislim, mislim da to zakonom ne možemo propisati.

Pijetet prema žrtvi trebaš osjetiti kad dođeš na stratište, to je nešto što osjetiš u želucu. Ne možemo to propisati da će to netko osjetiti ili da neće osjetiti. Mi smo poštovanje prema žrtvi pokazali i pokazivat ćemo ubuduće. Ono što ne piše u zakonu, ono što po meni nedostaje u zakonu, a zašto zakon i nije potreban, a to je trud svih nas ovdje u dvorani, pa nadalje, u društvu, je trud na dijalogu, na međunacionalnom dijalogu. Na suživotu, na pomirenju, na pronalasku nestalih, na pokušaju pronalaska pravde. Jer nije lako pronaći pravdu nakon toliko godina.

Moramo raditi i na ćirilici, da bude normalna, da bude opće prihvaćena, da ne stvaramo mržnju i neprijateljstvo prema pismu. Da ne stvaramo nova neprijateljstva jer ćirilica simbolizira Srbe i Hrvatskoj i reći da je ćirilica nepoželjna je zapravo reći da su Srbi nepoželjni, a ne smijemo zaboraviti da jedna trećina građana grada Vukovara su građani srpske nacionalnosti i oni su dio tog grada i oni žive u gradu Vukovaru.

Mi, kad kažem mi, mislim na svoj klub i na svoju stranku, smo predložili Vladi RH da otvori raspravu, da da inicijativu da pokrene aktivnosti o osnivanju zaklade za promicanje dijaloga i suradnje. Nažalost, od tog samog prijedloga nismo se pomakli i to je ono što je potrebno i to je ono što smatram da je potrebno za grad Vukovar. Nedavno smo izglasali Zakon o blagdanima kojim je 18.11. proglašen Danom sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Zar to nije dovoljno?

Sve više od toga vodi u opasnost da život u gradu cementiramo. Da živi grad pretvori u spomenik koji će živjeti samo za dane žrtve. Fokusiramo se u zakonu samo 4 dana u godini, a što se s ostalih preko 361 dan? Zar nije Vukovar danas više od žrtve? Zar ćemo grad Vukovar gledati samo kroz prizmu žrtve? Zar nije i grad Vukovar i grad života? Zar to nije bio i danas je multietničan grad, multikulturalan grad, multikonfesionalan grad?

Zakon ne spominje mirnu reintegraciju. Što je s mirnom reintegracijom? Mirna reintegracija se danas ne spominje, ona je kao neželjeno dijete. S mirnom reintegracijom bi trebali slaviti mir i pobjedu mira. Ali, ne samo da se ne spominje i da se ponaša prema mirnoj reintegraciji naše društvo kao da je neželjeno dijete nego imamo pokušaje da se ponište svi rezultati mirne reintegracije. Da se vratim na pijetet.

Kao što sam rekao smatram da je to osjećaj, jedan moralan osjećaj koji bi svi ljudi trebali imati prema žrtvi ako smo ljudi.

Ja kad bi danas netko predložio zakon u kojem bi primjerice Jasenovac proglasili mjestom posebnog pijeteta bi bio žestoko protiv. Zar mi treba zakon propisati da osjećam pijetet prema Jasenovcu? Ako nemam sam poštovanje kad dođem na neko stratište, ako sam nemam poštovanje kad dođem na Ovčaru, nijedan zakon mi to neće propisati. Nijedan zakon neće propisati iskrenost koju ću osjećati, a pijetet bi morali imati ne samo prema Vukovaru, ne prema Jasenovcu, nego prema svim stratištima i u prošlom ratu i u Drugom svjetskom ratu. Jedno od najstrašnijih stratišta Drugog svjetskog rata je Glinska pravoslavna crkva. U samoj crkvi i njenoj okolici je ubijeno oko hiljadu ljudi, crkva je spaljena, na mjesto crkve je, nakon Drugog svjetskog rata je sagrađen spomen dom i ispostavljena je spomen ploča kao uspomena, kao obilježje tog groznog zločina. Danas nema ni spomen doma, nema ni spomen obilježja, nema ničega što podsjeća da se tu dogodio jedan grozan zločin. Ne samo to, nego je bilo pokušaja da se zabrani okupljanje ljudi na mjestu spomen doma i to, dakle lokalna vlast je htjela donijeti opći akt kojim bi zabranila komemoraciju i okupljanje da se obilježi taj grozan zločin. Zar to nije strašno? Mi godinama tražimo da se vrati ime spomen doma, mi godinama tražimo da se vrati spomen ploča kako bi mogli obilježiti mjesto tog zločina. Zar to nije mjesto pijeteta? Zar ne bi svatko od nas tko dođe tamo trebao znati što se tamo dogodilo i osjetiti pijetet prema žrtvama koje su tamo ubijene? I zato nam ne treba zakon, treba nam samo obilježje i poštovanje.