Klub zastupnika podržao Izvještaj o radu pravobraniteljice za djecu

U današnjoj saborskoj raspravi o Izvješaju o radu pravobraniteljice za djecu za 2019., učestvovala je zastupnica Dragana Jeckov; 

Kao što smo imali prilike čuti više puta govorimo o Izvještaju pravobraniteljice za 2019. i ustvari ovo je prilika da progovorimo o svim problemima koji se tiču prava djece u RH i pojedinostima na kojima nam je sasvim konkretno u ovom izvještaju pravobraniteljica i ukazala.

Vidljivo je da se svi mi u ovoj državi imamo pravo, imamo obvezu zabrinuti, imamo zapravo ozbiljan i razlog zabrinuti jer ovo je prvoklasno domoljubno pitanje jer se tiče naše djece, a onda i njihove budućnosti koja valjda svima nama treba biti najvažnija.

Vrlo detaljno i sveobuhvatno gospođo pravobraniteljice prezentirali ste podatke odnosno rad vašeg ureda i svakako da je ovaj izvještaj vrlo koristan alat za aktivnosti svih onih koji su u sustavu RH zaduženi da se brinu o pravima djece, a bez konkretnih i detaljnih informacija o tome složit ćete se, nije ni moguće raditi ukoliko nemamo ovako sve na jednom mjestu, konkretno stanje stvari kada su u pitanju prava djece.

Već sami brojevi koji se spominju u ovom izvještaju precizno 1741 novi predmet odnosno prijava govori o tome kolika je to problematika kako ne možemo biti zadovoljni stanjem. Očito da povećani broj prijava i broj predmeta govori ne samo o tome da postoji visoka svijest da je potrebno prijaviti svaki oblik nasilja, posebno onaj na djecom što je sigurno dobro jer znači da su se ljudi osvijestili i počeli prijavljivati svako uočeno kršenje prava djeteta.

Primjećujemo da je najviše prijava naravno dolazi od roditelja, velik broj je onih od zajednice odnosno iz mjesta gdje se dešavaju kršenja prava, znači da su ipak ljudi osviješteni i da mogu mijenjati stvari zahvaljujući instituciji, u ovom slučaju Uredu pravobraniteljice za djecu. To ipak pomiče stvari izvjesno naprijed.

Međutim, isto tako vidimo da se intervencije, znači prije svega preporuke kojih ima kao ovlast pravobraniteljica za djecu da se realiziraju negdje oko 50% i to je zapravo ključna točka.

Da li možemo značajni pomaknuti stvari prema boljem i na tome treba inzistirati i da tijela kojima se obrati pravobraniteljica zapravo moraju poštovati odnosno u većem postotku i odgovarati, a onda i zadovoljiti preporuke kojih je kao što sam rekla u ovom slučaju bilo tek na pola.

Čini se ipak i moramo otvoreno i priznati da nismo u mogućnosti pratiti sve ono što kroz nove tehnologije dolazi kao potencijalna opasnost za prava djece, zbog čega skrećem pažnju na to koliko imamo problema u tzv. ciber nasilju gdje kao što rekoh, moramo priznati da dobar dio ni roditelja nije u stanju kontrolirati niti pratiti, sve što je potencijalna ugroza korištenja kompjutera, mobitela i sličnog.

Djeca lako dolaze do informacija ovim putem, posebno putem društvenih mreža na kojima im se sugeriraju određena ponašanja koja nisu dobra i koja nisu društveno prihvatljiva.

Ovim pitanjem treba se pozabaviti posebno školski sistem, svi u tom sistemu jer je potrebno doprijeti do škola jer je taj sistem zapravo i najiskoristiviji, barem bi trebao biti najiskoristiviji.

Zašto to kažem? Zato što upravo u ovom izvještaju stoji da postoje podaci koji pokazuju da škole nemaju dovoljno efikasne načine za sprečavanje i suzbijanje ove vrste nasilja.

Prijave ukazuju i na čestu pojavu psihičkog i verbalnog vršnjačkog nasilja u vidu vrijeđanja, omalovažavanja, isključivanja a nerijetko su povezani i sa sigurnosti djece. Vršnjačko nasilje mjeđu djecom i tinejdžerima putem Internet i mobilnih telefona poprima zastrašujuće razmjere, a policijski podaci npr. pokazuju da je najmanje 25% djece ili adolescenata u RH bilo žrtvom takvog nasilja.

Svako peto dijete izjavilo je da je nekoliko puta ili često, primalo uvredljive poruke ili komentare putem facebooka i više od polovine tih prijava su djeca koja su zamolila da se s tim prestane. Čak 16% djece priznalo je da im je netko provalio u profil te je u njihovo ime objavljivao neugodne stvari o njima, a 15% je barem jedanput putem facebooka primilo prijetnju.

U ovakvim slučajevima naravno da je potrebno svako to dijete koje je sada već žrtva, osokoliti da prijavi i svakako da se povjeri odrasloj osobi u koju ima najviše povjerenja.

Posljedice trpljenja takvog pritiska su razorne jer se žrtva osjeća bespomoćnom, živi u strahu, povlači se u sveg, ima lošu sliku o sebi, osjeća se nesigurno i gubi povjerenje, sklona je depresiji, često ne vidi izlaz, a onda na kraju ima i najdramatičnije posljedice u vidu letalnih slučajeva.

Važno je upoznati djecu sa opasnostima pri korištenju društvenih mreža, ali isto iskoristit ću ovu priliku i za govornicom reći da su ovakva djela kažnjiva po čl. 178. Kaznenog zakona koji opisuje kazneno djelo povrede privatnosti zaštite djeteta koje može biti počinjeno i putem računalne mreže a propisane su i zatvorske kazne ako je tako djelo kod djeteta izazvalo uznemirenost ili na koji drugi način naštetilo njegovoj dobrobiti. Većina djece to ne zna, ne znaju ni roditelji i zato je važno iskoristiti tu priliku i važno je da se svaki takav slučaj i takav oblik prijavi. Svojevrsni linč putem društvenih mreža utječe na aktere više nego što mi to možemo i zamisliti a posljedice su dugoročne, alarmantne i nažalost u posljednje vrijeme sve češće i tragične i svakako da ih ne možemo ignorirati.

Kratko ću samo završavajući ovu priču o društvenim mrežama reći kako je neprihvatljivo dakle različitosti, nepripremljenosti i neodgovarajuća reakcija pojedinih odgojno-obrazovnih radnika na izazove odgoja i obrazovanja u multikulturalnom i pluralističkom društvu, može ostaviti negativne posljedice na djecu i na njihov odnos prema druga. Kad to kažem, mislim prije svega na pripadnike srpske nacionalne manjine, na djecu pripadnika srpske nacionalne manjine koji idu nastavu po nekom od zakonom predviđenih modela, a koji je u 2019. g. bilo 1937. Među njima je svakako bilo i onih koji su žrtve vršnjačkog nasilja zbog svoje nacionalne pripadnosti, posebno na području Vukovarsko-srijemske županije o čemu govore policijski izvještaji iz 2019. a nažalost govorit će i u izvještaju u 2020. zbog toga smatram da je ovaj podatak trebao biti sastavni dio ovog izvještaja u djelu koji govori o diskriminaciji pripadnika srpske nacionalne manjine.

Završit ću s tim da svakako podržavam svih 15 smjernica koje se isključivo odnose na unaprjeđenje prava djece i da sam stava kao i moj klub, da institut dječjeg pravobranitelja mora biti i ostati samostalna i specijalizirana institucija za zaštitu i unaprjeđenje prava djece, nezavisna od dnevno političkih previranja, suverena u odlučivanju i glasna u zahtjevima zaštite onih kojih kao što sam rekla na početku ove rasprave su budućnost naše zemlje. Sve u svemu, Klub zastupnika SDSS-a podržava vaš rad te će tako podržati i ovo izvješće.