U današnjoj saborskoj raspravi o Zakonu o poljoprivredi učestvovala je zastupnica Dragana Jeckov: 

Zakon o poljoprivredi iz 2015. očigledno da je imao problem sa implementacijom zbog neusklađenosti sa stečevinom EU-a. Upravo ovim novim prijedlogom zakona uređuje se provedba 12 novih uredbi EU-a i osigurava nastavak provedbe mjera koje su utvrđene u okviru zadnje reforme tzv. zajedničke poljoprivredne politike. Uz preuzimanje odredbi europskih uredbi to podrazumijeva i donošenje nacionalnih strateških i programskih dokumenata sa utvrđenim nacionalnim ciljevima, prioritetima, mjerama i mehanizmima djelovanja.

Novim zakonom nastoji se poboljšati pravni okvir kojim se u najširem smislu uređuje područje poljoprivrede i poljoprivredne politike. Poboljšava se okvir za provedbu mjera poljoprivredne politike po pitanju pružanju državnih potpora u području poljoprivrede i ruralnog razvoja koje moraju biti usklađene sa pravilima EU-a što je svakako važno za nastavak pružanja potpore u poljoprivredi.

Nešto ću malo upravo o tim potporama iako se od 80-tih godina udio poljoprivredne politike u proračunu EU smanjuje, još uvijek oko 31% ukupnog proračuna EU-a odlazi na izravna plaćanja u poljoprivredi i tržišne mjere. 11% odlazi za ruralni razvoj, a dodatnih 16% su sredstva regionalnog fonda namijenjena ciljevima ruralnog razvoja. Takva koncentracija sredstava na ruralna područja ima svoje opravdanje. U velikoj većini država članica EU-a ruralne regije gospodarski zaostaju za urbanim područjima, odlikuje ih veliki udio starijeg stanovništva a pokrivaju veću količinu teritorija Unije sa značajnim prirodnim bogatstvima.

U predstojećem financijskom razdoblju od 2014. do 2020. predloženi ciljevi reformirane zajedničke poljoprivredne politike EU-a obuhvaćaju 3 teme, hranu, okoliš i ruralne krajeve. Iz tog razloga potrebno je jasnije propisati odnosno preciznije regulirati pojedine odredbe važećeg zakonskog propisa i to osobito pitanje doniranja hrane, pružanje potpora iz državnog proračuna, provedbu mjera iz programa ruralnog razvoja, nadležnost i postupanje inspekcija, te regulirati pojedina područja koja do sada nisu bila regulirana u nekom od zakonskih propisa. Isto se odnosi i na primjenu međunarodnih standarda za hranu u RH. Pravila o aromatiziranim proizvodima od vina, te odredbe vezane uz stolne vode.

U prilog ovim statističkim podacima, dakle reći ću nešto o tome kako se smanjuje zapravo vrijednost poljoprivredne proizvodnje u proteklih 10-ak godina poljoprivredna proizvodnja u RH se nažalost smanjuje. U prilog tome govore podaci iz 2016. prema kojima je u RH 1,56 milijuna hektara poljoprivrednih površina pod proizvodima. Dakle, toliko je korišteno, što je 0,3% manje nego u 2013. godini. Istodobno broj peradi je prema podacima 2013. smanjen za 23,8%, broj svinja za 20,3%, a goveda za 7,5%.

Za RH je politika ruralnog razvoja vrlo važna, s obzirom da gotovo 40% stanovništva živi u ruralnim krajevima. Pri tom je omjer stanovništva iznad 60 i ispod 20 godina u ruralnim krajevima nepovoljniji nego u urbanim i osim prirodnog odumiranja, migracije i mladih prema gradovima zbog nedostatka profesionalnih mogućnosti, samo pogoršava demografsku, gospodarsku i razvojnu sliku ruralnih područja.

Zato će prijedlogom ovog novog Zakona o poljoprivredi će se pokušati osigurati održivi razvoj poljoprivrede, ostvariti načela opće sigurnosti hrane i očuvanje prirodnih poljoprivrednih resursa, unaprijediti i povećati konkurentnost, te jačati društvena i socijalna gospodarska i ekološka uloga poljoprivrede. Pitanja za koja smatramo da treba preciznije odrediti i u tom smislu i naše sugestije, odnose se prije svega na članak 7. gdje se kod navođenja ciljeva pored navedenih izostavljen je poljoprivredni proizvođač.

Povećanje dohotka poljoprivrednog proizvođača treba biti jedan od osnovnih ciljeva poljoprivredne politike u RH, a u ovom prijedlogu Zakona on se čak niti ne spominje.

Nadalje, vezano uz postupke propisane člankom 15., st. 2. odluke koja je za korisnike mjera ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona donosi Agencija za plaćanje nisu upravni akti. Ovdje treba istaći da neupravni akti zapravo otežavaju odnosno dovode do nemogućnosti neposredne, prisilne provedbe donesenih odluka jer nemaju svojstvo izvršnog upravnog akta. Nefunkcionalnost takvog sustava najdetaljnije se dokazuje kod postupaka npr. povodom odluka o povratu sredstava Agencije za plaćanje.

U st. 3. istog Zakona potrebno je jasno propisati način dostave odluke koje se za korisnike mjera iz ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona koje donosi Agencija za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju i odrediti radi li se o dostavi elektroničkim putem ili putem pošte. To je dakle, jedna tehnička stvar. Zašto se na to osvrćemo? Upravo s obzirom na prosječnu starost nositelja OPG-ova, te probleme koji se vezano uz slabu informatičku pismenost nositelja mogu pojaviti u slučaju propisanim stavkom ovog Zakona. Tako da eto, to bi možda trebalo detaljnije dopuniti.

Nadalje, smatramo da bi se u ovom zakonskom prijedlogu svakako trebalo postojati poticanje na povezivanje odnosno udruživanje malih poljoprivrednih proizvođača, čime bi se utjecalo na njihovu konkuretnost, pa u tom smislu predlažemo normativno propisivanje obveze njihovog udruživanja u proizvodnim procesima i distribuciji proizvoda ili na druge načine propisati mjere i pravila vezane uz zajedničku organizaciju tržišta poljoprivrednih proizvoda.

Također, treba istaći važnost uključivanja jedinice lokalne i područne odnosno regionalne samouprave u ustrojavanje agrocentara ili agroinkubatora i važnost jasnog određivanja potreba proizvođača i strateškog planiranja ovih aktivnosti. Lokalne zajednice trebaju se organizirati, utvrde vlastite uvjete, mogućnosti i potrebe, te na neki način da ožive aktivni pristup i odgovarajuća rješenja da se lokalna poljoprivredna proizvodnja restrukturira, organizira i prilagodi potrebama vremena. Na neki način, lokalne samouprave trebale bi biti inicijator promjena i u tom smislu trebaju osmisliti razvojnu politiku, predložiti lokalnim proizvođačima i malim poduzetnicima rješenja i mogućnosti, te generirati sustavne razvojne aktivnosti i povezivanja koja vode pokretanju održivog razvoja.

Nadalje, osvrnula bih se na čl. 18. koji govori o mjerama ruralnog razvoja gdje je istaknuto da program ruralnog razvoja RH donosi Vlada. Mišljenja sam da u tom programu koji je na neki način jezgra poljoprivredne politike treba raspravljati i donijeti ga u Saboru. Isto to se odnosi i na program državnih potpora koje donosi Vlada na prijedlog Ministarstva. Upravo opet smatram da bi taj program trebao proći saborsku proceduru.

Kada su u pitanju pravilnici, mišljenja sam da oni ne daju previše informacija malim i srednjim proizvođačima jer oni pravu informaciju dobiju tek kad se natječaj otvori. Tek tada proizvođač može procijeniti je li prihvatljiv kao korisnik, posjeduje li potrebnu dokumentaciju i kakvi su mu izgledi u tom natječaju. To je problem koji tada već zapravo je, za njega je prekasno, za tog malog proizvođača da se u takav natječaj i uključi. Zato bi upravo pravilnik morao sadržavati osnovne elemente koji se sada nalaze u natječaju.

Također, možda bi trebalo razmisliti i o obavezi propisivanja zapošljavanja agronoma, odnosno veterinara na poljoprivrednim gospodarstvima kroz odredbe ovog zakona. Prinosi po jedinici površina u hrvatskoj poljoprivrednoj proizvodnji nisu u europskom propisu i isto utječe na konkurentnost naše poljoprivrede a razloge treba tražiti u ne angažiranju agronoma i veterinara u primarnoj proizvodnji. S druge strane primjetan je negativan trend broja studenata koji upisuju se na fakultete poljoprivredne odnosno veterinarske medicine.

Također kao pozitivan primjer sigurno da bih istakla operativni program za nacionalne manjine i njegovu aktivnost 281 dakle gdje se na područjima koja su demografski, ekonomski i socijalno oslabljena i značajno ispod prosjeka nacionalne razvijenosti osiguravaju veća financijska podrška i posebni razvoj, razvojni instrumenti kojima se osiguravaju minimalni standardi, komunalne i socijalne infrastrukture kao i financijski instrumenti, dakle na područjima koja su sada od posebne državne skrbi a koja će biti dakle uskoro zapravo određena Zakonom o potpomognutim područjima.

Upravo je, postoji nastojanje da se poduzetnicima i obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koji ne mogu participirati u postojećim kreditnim linijama na neki način upravo kroz ove instrumente o kojima sam govorila da im se pomogne i to je svakako nešto što treba pohvaliti. To sve dakle na neki način podržava razvoj mladih i malih poljoprivrednika koji se suočavaju sa problemima kreditne sposobnosti i zaduživanja kod banaka da bi koristili neke od mjera ruralnog razvoja.

Načelno, Klub zastupnika SDSS-a će podržati ovaj Prijedlog zakona o poljoprivredi u prvom čitanju, evo uz ove dobronamjerne sugestije.