Klub zastupnika SDSS-a u prvoj raspravi je pozdravio predložene izmjene i dopune zakona i predložene novine u cilju osnaživanja kaznenopravne zaštite žrtava nasilja. Istakli smo da su izmjene zakona pozitivne, te da treba poraditi na odnosima u društvu i to na prvom mjestu u smislu da nitko ne može opravdavati nasilje, bilo da je to obiteljsko usmjereno prema ženi ili prema nekom drugom bilo srodniku ili ne srodniku. Kazneni zakon je materijalni zakon i neće promijeniti ponašanje u društvu, stvar je u tome da svako ponašanje, takvo ponašanje, treba odmah reagirati i to ne samo kao građanin, dakle nego presudnu ulogu moraju imati institucije, one moraju poduzeti sve mjere da se nasilje predupredi, ali i da se, kada ono nastane, da se zaustavi.

Istakli smo da su zakonske izmjene dobro rješenje i da ukazuju na kretanje prema naprijed, ali nedovoljno brzo naprijed. Temelj dosadašnjih analiza pokazao je da je neosviještenost i nepoznavanje nasilja veliki problem našeg društva s obzirom da je i broj prijava još uvijek vrlo mali.

Jučer, dakle 10.12. obilježili smo Međunarodni dan ljudskih prava i nije na odmet podsjetiti da je tog datuma ’48.g. potpisana opća Deklaracija UN-a o ljudskim pravima kojom su sloboda, sigurnost i jednaka prava za sve ljude postali univerzalni standard širom svijeta.

Zašto to govorim?

Zato što nasilje nad ženama primjerice još uvijek predstavlja jedan od najrasprostranjenijih oblika kršenja ljudskih prava, u RH je svaka, svakih 15 minuta jedna je žena zlostavljana, 17,5% žena doživjelo je silovanje ili pokušaj silovanja.

Ove nas činjenice podsjećaju da univerzalne vrijednosti deklaracije još uvijek nisu postale i opće prihvaćene vrijednosti, te da one još uvijek nisu osigurane efikasnim institucionalnim okvirima, stoga da se danas, stoga se, dakle evo i danas prisjećamo ideala na kojima smo se prije mnogo godina, na koje smo se obvezali i koji još uvijek predstavljaju jedan od temelja međunarodnog zajedništva i ideje društvenog napretka.

Da se vratimo u sadašnje vrijeme, početkom 2019. bilježimo znatan porast poziva žrtava nasilja koje su već sredinom godine premašili broj iz 2018. Porast pridajemo činjenici da se tema obiteljskog i rodnog uvjetovanog nasilja ipak provlači kroz medije, mada ću se složiti sa kolegom Richemberghom još uvijek nedovoljno i da bi kampanje sigurno trebale biti daleko mnogobrojnije i daleko glasnije.

Nasilje nije privatni već društveni problem, obitelj kao takva ima pravo na privatnost, ali kad se nasilje događa unutar četiri zida ono nadilazi ta četiri zida i postaje problem društva i tiče se sviju nas. Smatram da se društvo mora osvijestiti i u vezi s takvim situacijama, te reagirati i nikako ne zanemarivati bilo koji oblik nasilja.

U tom smislu naravno da je neophodno pored ovakvih zakonskih prijedloga koji su dobri i kvalitetni neophodna je i sustavna edukacija u obrazovnom sustavu, senzibiliziranje na problematiku nasilje prema ženama, podizanje svijesti društva kako je nasilje prema ženama i obiteljsko nasilje nedopustivo kršenje ljudskih prava, te kao društvo moramo oštro i bez iznimke reagirati na nasilničko ponašanje.

U odnosu na prvi tekst prijedloga zakona koji je u prvom čitanju prihvaćen, u konačnom prijedlogu nastale su određene razlike kao rezultat uvažavanja prijedloga i primjedbi iznijetih između prvog i drugog čitanja, pa tako u čl. 3. konačnog prijedloga dopunjuje se čl. 20. st. 1. obvezom ministarstva da prikupljaju podatke i o primjeni Kaznenog zakona. U čl. 4. konačnog prijedloga dopunjuje se čl. 21. st. 3. ovlašću Povjerenstva za praćenje i unapređenje rada tijela kaznenog i prekršajnog postupka te izvršavanje sankcija vezanih za zaštitu od nasilja u obitelji na davanje prijedloga i mišljenja u vezi s primjenom Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji i Kaznenog zakona.

Nadalje, u Članku 6. konačnog prijedloga zakona predlaže se izmjena visine zapriječene kazne za prekršaj iz Članka 23. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji podizanjem posebnog minimuma na najmanje 3.000 kuna.

Pozdravljam također predviđeno stupanje na snagu ovog zakona, na koji dakle stupa 1.1.2020. i kao što sam i rekla žao mi je što nije prihvaćen prijedlog proširenja kruga osoba na koje se Zakon od zaštite od nasilja u obitelji primjenjuje i na intimne partnere.

Koristim priliku da istaknem da predlagatelj nije intervenirao i definiciji bliskih osoba, a što je nužno u cilju dosljedne implementacije definicije nasilja u obitelji.

Isto to mislim i kada je u pitanju sankcioniranje nasilja među partnerima adolescentske dobi. Upravo sada je bila prilika da se zakonski regulira ova oblast intimnih adolescentskih veza koje smatram da treba sankcionirati kao obiteljsko nasilje, budući da ono ima sva obilježja obiteljskog nasilja jer se događa među bliskim osobama.

Nasilje među mladim intimnim partnerima može uključivati i fizičko i spolno psihološko zlostavljanje, uhođenje, kontrola, prisila koja se mogu događati osobno ili putem tehnologije koja je danas izrazito razvijena, a koja pogađa žrtvu tog nasilja i stavlja je kao posebno ranjivu upravo zbog svoje dobi i nezrelosti.

Ugroženost mladih ljudi osobito djece koja i prije svoje punoljetnosti stupaju u neformalne intimne i partnerske odnose koji nemaju obilježja životne zajednice te u takvim vezama postoje, postaju žrtve nasilja i dalje mislim da je trebalo intervenirati za, na ovu skupinu.

Razmišljala sam uložiti ili amandman ili ne, međutim od te namjere sam odustala zato što je ovaj zakon zaista jedan vrlo dobar i kvalitetan zakon i sigurna sam da će efekte, da će ostvariti očekivane efekte, nadam se njima.

I zapravo što sam ovu priču o sprječavanju nasilja u obitelji doživjela kao nadstranačku, smatram da i treba da bude takva i da naprosto brojke koje nam ne idu u prilog nam budu opomena da ovakve stvari i trebaju biti nadstranačka pitanja.

Klub zastupnika SDSS-a će podržati ova tri zakonska prijedloga koja su objedinjena ovom raspravom.

Pripremila: Milena Jurišić