Danas je u okviru slobodne teme u Hrvatskom saboru o nasilju nad ženama govorila zastupnica Dragana Jeckov;
Klub zastupnika SDSS-a u čije ime ću danas govoriti, pridružuje se inicijativi Odbora za ravnopravnost spolova da se Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježi i na ovaj način. Namjera je da se kroz ovaj oblik javnog nastupa u saboru ukaže i aktualizira ova tema.
Dakle, jučer 22.9. kao što rekoh, obilježio se Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama. To je dan kad se prisjećamo tragedije koja se desila ’99.g. To je ujedno i dan sjećanja na sve žene koje su žrtve nasilnika, ali i dan kada se borimo i za reproduktivna prava, protiv neravnopravnosti na tržištu rada, protiv seksizma koji je svakodnevnica i etiketiranja žena u javnoj sferi.
I upravo na taj dan, ali ne samo na taj nego i svaki naredni potrebno je govoriti radi osvještavanja i senzibiliziranja javnosti da se nasilje ne događa nekom drugom već da je prisutno i u našoj neposrednoj blizini, ali da se od te pojave često okreće glava. Rijetki su slučajevi koji se prijavljuju i veoma veliki nama nepoznat, ali naslućujući broj govori o tome koliko su žene zapravo spremne da trpe.
Nasilje nad ženama je pošast koja nas okružuje i vrlo je prisutna, bilo da je nasilje psihičke, fizičke ili ekonomske prirode pogađa žene bez obzira na socijalni status, godine života ili stupanj obrazovanja i ostavlja trajne posljedice na psihičke i fizičke prirode jer uglavnom dolaze od onih kojima su vjerovale, od onih koje vole. A ona nakon trpljenja i skrivanja nasilnika dolazimo do tragičnih posljedica na koje ukazuju statistički podaci koji su više nego mračni. Tako da u prvih 8. mjeseci u 2020. je ubijeno 8 žena, znači svaki mjesec jedan život se ugasi jer je žrtva u 4 zida trpjela nasilje i nije se usudila prijaviti. Stradale su misleći da su možda one krive što je voljeni nesiguran, pa zato pije, stalno je ljutit, pa galami i ponekad ih udari. Nadale su se da će biti bolje i na kraju smatrale su da trebaju da čuvaju tu tajnu jer ih je opterećivala predrasuda šta će reći narod.
Poznato je da je jedna od glavnih prepreka u rješavanju problema nasilja nad ženama upravo kako ohrabriti žene da prijave nasilje i raskrinkaju nasilnika. Uglavnom se kao razlozi zbog kojih trpe navodi strah od počinitelja, nepovjerenje u nadležne institucije, osjećaj krivnje, pritisak okoline, stigma i drugo.
I ne smije se zaboraviti da se tu radi o tamnoj brojci koja je zapravo desetorostruko veća, što znači da na jednu prijavu protiv nasilnika sigurno još 10 žena ćuti i trpi.
Zato je važno upozoriti koliko je nasilje, bilo koje vrste, neprihvatljivo. Zato je važno da te žene o kojima sam govorila nisu postale brojka u mračnoj statistici od koje pretrnemo pri pomisli koliko su mlade ili stare bile i koliko su zapravo trpjele da bi ipak na kraju bile zatučene.
I na kraju, najvažnije je upozoriti i na najopasnije, a to je međugeneracijski prijenos nasilničkog ponašanja koji se kao u epskoj pjesmi prenosi s koljena na koljeno, gdje čitave obitelji generacijama žive u nasilju, gdje žene, majke, sestre, trpe od nasilnika, a dijete sve to gleda. Kao što znamo uči po modelu, usvaja negativne obrasce ponašanja smatrajući ih normalnim i tako i sami umjesto zaštitnici postaju nasilnici i kukavice jer svaki nasilnik je zapravo kukavica. A kukavica mlati ženu, kukavica govori seksističkim rječnikom, vrijeđa ih i etiketira žene, ograničavaju žene koje žele slobodno odlučivati o svemu što se tiče njihovih tijela i života.