Hrvatska bi radije uselila strance nego vratila svoje Srbe

Neki dan na jednom od portala pročitah kako je Hrvatskoj neophodno pola miliona stanovnika, a da je „za prvu ruku“ nužna populaciona injekcija teška 50 000 ljudi! Tri hrvatska demografa iznose svoja viđenja popravljanja „krvne slike“ . Ključni je faktor da prilikom useljavanja, osim ekonomskih parametara – ne možete nekoga dovesti bez radnih mjesta jer on postaje novi socijalni slučaj – ne smije biti ugrožen nacionalni identitet. I tu počinje priča. Radi zaštite identiteta, demografi su mišljenja, da su  poželjan uvozni proizvod gotovo isključivo Hrišćani!  Međutim, zapanjuje izbor naroda koji je poželjan za naseljavanje. „Pik“ je na Ukrajince! Drugi „pik“ su hrvatsko iseljeništvo i potomci iseljenika iz južnoameričkih siromašnijih zemalja, a treći na listi želja su državljani zemalja bivše Jugoslavije.

Ni jedne jedine riječi, a dva puta sam čitao, o onoj kategoriji stanovnika državljana Hrvatske koji bi se najlakše uklopili, koji ni u jednom djelu mozaika raznolikost ne bi ugrožavali nacionalni, vjerski, kulturološki i drugi  identitet većinskog naroda. I kojih je otprilike taman koliko ukupno Hrvatskoj manjka stanovnika iz prve rečenice teksta! Ni riječi o Srbima koji su raznim metodama od 1991. pa na ovamo, pod raznim uslovima i priticima bili primorani napustiti Hrvatsku i sreću potražiti na svim mogućim i nemogućim destinacijama za koje do devetesetih ili nisu znali ili ako i jesu bili su im čista egzotika.  Volio bih čuti stručne opservacije na temu kako bi se Ukrajinac iz nekog sela Poltavske, Žitomirske ili Dnjeparske oblasti lakše uklopio u bilo koje naše mjesto od  čovjeka čiji korijeni su tu unazad više vjekova? Pri čemu izuzimam prostore na kojima u RH tradicionalno žive pripadnici ukrajinske nacionalne manjine. Isto je i sa trećom ili četvrtom generacijom hrvatskih iseljenika iz Čilea!  Nikad nisam bio ksenofobobičan, al zaista mi ideje demografa „ne idu pod kapu“ da je državi svako poželjniji od onog ko je sebe generacijski unazad ugradio u identitetsko-kulturološki mozaik bilo kojeg mikrorejona u Hrvatskoj.

Moje porodično stablo po sačuvanim pisanim tragovima seže unazad do 1720 godine kada crkvene knjige bilježe askurđela Jovana (askurđel je jedan od stepenika srpskog rodoslovnog stabla op.a.). Identično je i sa mojim komšijama uključujući i one u izbjeglištvu. Njih se ne pominje iako im je genetski kod prilagođen kako podneblju tako i zajedničkom životu sa većinskim narodom u državi. Osim u dva ratna perioda ’41. i ’91.,  mozaik hrvatsko-srpskih odnosa isprepleten je i ispreplitan pozitivnim i svijetlim nitima. Umjesto naseljavanja stranaca moglo bi se porazmisliti o benefitima srpskim povratnicima. Da se vraćaju u sela kojima su klimaktološki, geološki, sociološki, kulturološki…veoma veoma lako prilagodljivi, a njihov povratak neće negativno utjecati na identitet narodne hrvatske većine. Da naseljavaju ljudima ispražnjene a divljim životinjama napučene prostore zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like, Dalmacija, pa i Slavonije. Jasno oni koji bi se željeli vratiti. Većina vjerujem da više i nema neki naročit interes, pogotovo oni rođeni van zavičaja, ali vratile bi se barem srednje generacije. Generacije onih koji su otišli kao dvedeset ili tridesetgošnjaci. Onih koji su u izbjeglištvu stekli familije i izrodili djecu. Oni koji bi u nedostatku stambenog prostora, jer djeca su stasala i traže svoj prostor, vratili se u stari kraj. Kojima čak i radna mjesta nisu ključni uslov povratka. Bavili bi se svojom zemljom i svojim radom jer su još u godinama kada to fizički mogu. Nažalost ne samo da nema konkretnih mjera državne politike, već nema ni ozbiljnog poziva. Ova kategorija nije poželjna čak ni u ovako benignom tekstu na koji se referišem. Ne želim biti zlurad ni maliciozan a i mrzi me u decimalu računati koliko bi tih potencijalno 50-iljada nasušno potrebnih useljenika, kada bi bili Srbi pa makar i domaći, dodatno probilo gornju granicu limita od tri odsto koliko je Srbima odredio “otac nacije” Franjo Tuđman!