Srpska ćirilica je adaptacija ćirilice za srpski jezik, koju je 1811. godine uobličio srpski lingvista Vuk Stefanović Karadžić. Pismo se koristi u srpskom i bošnjačkom jeziku. Neznatno izmijenjeni oblik se koristi u crnogorskom jeziku.
Karadžić je srpsku ćirilicu zasnovao na prethodnom slavenosrpskom pismu, po principu piši kao što govoriš, a čitaj kao što je napisano, uklanjajući zastarjela slova i slova koja predstavljaju jotovane samoglasnike, uvodeći slovo Ј iz latinice umjesto njih, i dodavaju nekoliko suglasnika za specifičke zvuke u srpskoj fonologiji. Hrvatski lingvista Ljudevit Gaj 1835. godine, vodeći se istim principima, uobličio je hrvatsku latinicu zasnivajući je na češkoj latinici.
Srpska ćirilica je prema ustavu Srbije službeno pismo. Ustav Bosne i Hercegovine se ne bavi službenim pismom, dok ustavi oba entiteta, Ustav Republike Srpske i Ustav Federacije Bosne i Hercegovine određuju jednaku upotrebu ćiriličnog i latiničnog pisma. Srpski jezik u Hrvatskoj je zvanično priznat kao manjinski jezik.