U današnjoj saborskoj raspravi o Prijedlogu zakona o nestalim u Domovinskom ratu u ime Kluba zastupnika SDSS-a govorio je dr. Milorad Pupovac; 

Poštovani gospodine predsjedniče, poštovana gospodo predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja, kolegice i kolege, u ime Kluba zastupnika SDSS-a javio sam se radi tri stvari.

Prvo da bih sa ove govornice iznio neke činjenice u vezi sa stanjem o broju nestalih tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i posebno rata u Hrvatskoj. Dakle, prema podacima Međunarodnog Crvenoga križa iz veljače ove godine ukupan broj nestalih prijavljenih Međunarodnom Crvenom križu je bio 34.999 od toga RH 6.511. Od tih 6.511 zatvoreno je 4.495 slučajeva, dakle gotovo 70% što odgovara ukupnom postotku ukupno zatvorenih slučajeva na prostoru bivše Jugoslavije dakle uključujući i BiH gdje ima najveći broj prijavljenih nestalih i Kosovo. Od tih 4.495, 2.882 osobe su ili pronađene mrtve, identificirane i predate svojim obiteljima. Ono što je zanimljivo kad govorim o RH 1.597 osoba je na sreću pronađeno žive, vrlo visok postotak nešto manje od 30%, prema podacima Međunarodnog Crvenog križa.

Dakle, ono što nam je ostalo prema podacima Međunarodnog Crvenog križa koji se za neki broj razliku od podataka koji je iznio ministar Medved ovdje i koji stoje u prijedlogu zakona, dakle ostalo nam je otvorenih slučajeva 2.016. Od tih 2.016 slučajeva 395 su slučajevi za koje se zna da su osobe poginule ali se ne zna mjesto pogibije i nisu dostupni posmrtni ostaci, za ostale osobe se nema potvrda o tome da su poginule, niti se zna gdje su njihove lokacije.

Dakle, iza nas je dobro obavljen posao, tko god ga je radio i uz čiju god pomoć. To je rezultat koji se nije bilježio u ratovima do ovoga u međunarodnim okvirima, tako visok postotak pronalaženja nestalih lica. Ali ovo što je ostalo zavređuje svaku pažnju, svakog od nas, bilo tko tko ima mogućnost da tome doprinese, da to ne ometa i da tome ne stoji iz bilo kojih razloga kao prepreka na putu. S obzirom na to da se oko ovoga oko pitanja nestalih mogu manifestirati tri pristupa.

Prvi i temeljni kako je to definirano međunarodnim zakonima kad je po srijedi potraga za nestalim, njihovo iznalaženje, njihovo identificiranje i njihovo pokapanje jeste humanitarna dimenzija. I ta humanitarna dimenzija je u fokusu svih međunarodnih akata uključujući i one koji su nastali u vrijeme prošle godine, u vrijeme Berlinskoga procesa na sastancima u Londonu i na nekim sastancima koji su održavani na prostoru bivše Jugoslavije da li je riječ, gospodin Sučić će me ispraviti, o Podgorici i o Sarajevu, Zagrebu i različitim mjestima gdje su održavani sastanci predstavnika nadležnih tijela država slijednica bivše Jugoslavije na čijim prostorima su vođeni ratovi, na čijim prostorima se vodi potraga za nestalima.

Ono što bi samo htio, ovo sve govorim zbog toga što se ponekad u našoj javnosti stječe dojam kako ništa nije urađeno u pogledu nestalih, a urađeno je mnogo. I ponovit ću još jednom, svi oni koji su tome doprinijeli treba ih smatrati ljudima koji su za potrebe mira, za potrebe najboljih osjećaja obitelji koje traže svoje nestale, društava koje traže svoje nestale, vojski koje traže svoje ratne drugove koji su nestali, obitelji koje traže stradale civile, to je za svaku pohvalu. Nije za malodušje, nije za iskazivanje nepovjerenja kao što smo mogli čuti kod ovih ljudi, ali ima potrebe da se ta brojka poveća. Ovih 400 i nešto ili 395 ovisno o tome koje, čije i kakve podatke gledamo, dakle za koje se zna da su stradali da su mrtvi treba što je moguće prije i na što je moguće lakši način doći do mjesta gdje su stradali i pogotovo do mjesta, ako je to različito od mjesta stradanja gdje su njihovi ostaci. I tome treba posvetiti adekvatnu pažnju. Ako se tome posvetimo sa humanitarnog aspekta olakšat ćemo traženje.

Drugi aspekt koji je važan za pronalaženje nestalih jeste nesmetana komemorativna praksa. I to trebaju obitelji, to trebaju jedinice kojima su pripadali ljudi ukoliko su bili vojna lica, to trebaju zemlje koji se sjećaju svojih vojnika, svojih stradalnika imati kao autonomno pravo i nesmetano komemorirati sjećati se njihovog stradanja. I to je neupitno, to nije nešto što je nužno pokriveno ovim zakonom, ali jeste nešto što je u tradiciji, najboljoj tradiciji zemalja.

E sad treći momenat koji opterećuje cijelu priču, a od kojih se dio tonova mogao čuti i u današnjoj raspravi jeste politička dimenzija koja se, htjeli mi to ili ne htjeli, nužno isprepliće sa humanitarnom i sa komemorativnom. Ali ako se previše ističu i ako je ona prva u fokusu onda to postaje problem, onda to postaje zapreka. I ukoliko stvorimo pretpostavke da politička pitanja rješavamo negdje na nekoj drugoj razini, na nekim drugim aspektima koji to zaslužuju, onda će se sasvim sigurno stvoriti pretpostavke za to da i preostali broj bude manji nego što je sada.

Reći ću sad nešto o percepciji. Ovdje je jedan o kolega pitao da li su tu obuhvaćeni svi nestali na području RH u brojci koju je iznio ministar, nisu. Nisu ni mogli po ovom kriteriju biti obuhvaćeni jer je bilo ljudi koji u ratnim okolnostima nisu regulirali svoje državljanstvo ili su na području RH živjeli kao državljani neke druge republike oni su imali prebivalište, imaju obitelj, imaju djecu, mnogo je takvih, ne mnogo nije više nego drugih, ali to je nešto što je slabost ovoga prijedloga zakona. Dakle, on se ne može odnositi samo na državljane on se mora odnositi i na one koji nisu državljani ili koji u tom trenutku nisu mogli regulirati svoj državljanski status. To ne vrijedi samo za Hrvatsku, to vrijedi i za BiH i u BiH ćemo naći ljude koji nisu bili državljani BiH, a koji su stradali tamo, nestali su u ratnom vihoru, bilo kao vojnici, bilo kao civili. I zato međunarodna tijela inzistiraju da razmjenjujemo podatke, da imamo zajedničku bazu podataka. Zbog toga što se može dogoditi da ti ljudi koje tražimo nisu na našem području, nego su na području druge države iz ovog ili onog razloga, bilo zato što ih je ratni vihor odnio tamo, bilo zato što je bilo premještanja, mi to svi znamo i unutar zemalja i između zemalja.

Nadamo se da tako nečega značajnoga nije bilo u odnosima koja danas dominira, a to je pitanje odnosa između Hrvatske i Srbije i to je tema koje se, koliko ja znam, Ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije ozbiljno posvećuju. I kad već neki ovdje prozivaju Klub SDSS-a i Klub SDDS-a je tome posvećen, ali o tome ne govorimo javno. I ovo što sam sad rekao je sve što o tome želim reći i sve što o tome moguć reći, jer nam je stalo da se to pitanje u što je moguće većem broju zatvori.

Želim još nešto reći, u ovim brojkama koje se iznosi, osim što se prešućuje činjenica koliko je napravljeno, rijetko se kada spominju žrtve srpske nacionalnosti, nestali srpske nacionalnosti. A njih je među ovih 1900 ili ovih 2016. skoro 50%.

Tako je ostalo. Na početku ih nije bilo toliko, ali tako je ostalo kako se je rješavalo. I ovaj zakon, treba voditi računa o tome, da nitko ne bude diskriminiran, bez obzira na državljanstvo, bez obzira na etičku pripadnost, kao što kaže njegov članak 3. I u javnim obavještavanjima i u javnom oglašavanju oko toga, za mene su bila dirljiva neka iskustva, koja sam čuo od predstavnika vlasti i njihovoga prvoga susreta te vrste, s obzirom na komunikaciju, koje posljednjih tjedana i mjeseci vodimo, kad su u pitanju poginuli i nestali.

To kod mene stvara i dodatno učvršćuje moralni osjećaj o tome, da nestali nemaju etničke pripadnosti, da poginuli nemaju etničke pripadnosti i da za mene, kao predstavnika Srba, nestali Hrvati, poginuli Hrvati su jednako relevantni kao i nestali Srbi i poginuli Srbi, samo trebamo stvoriti takvu atmosferu.

Što se tiče dogovora koji su postignuti na najvišem nivou i tijela koja su formirana na nivou predsjednika država Hrvatske i Srbije, bez obzira na do sada skromne rezultate i onoga što je učinila vlada, premda svemu onome što znamo, mogućnosti da se postigne i naprave više su mnogo veće od onoga što se ovog trenutka čini li zna, samo trebamo stvoriti pretpostavke za to.

Što se samog zakona, tiče, onaj dio koji definira nestale osobe bi svakako trebao biti, da bismo ga mi mogli podržati trebao biti proširen tako da obuhvati, ne samo državljane, nego i one koji u tom trenutku nisu bili državljani ili nisu reguliraju hrvatsko državljanstvo, ali su živjeli na području RH ili su u ratnim okolnostima se zatekli na području RH. U tom smislu je čini mi se iznimno važno, da su podaci, koji postoje između i razlike koje postoje u pogledu broja između RH i Republike Srbije pokušaju usuglasiti, da se način evidentiranja, također pokušava usuglasiti.

To su dvije ključne stvari, koje sam ja u mojom razgovorima uspio shvatiti kao problem. Isto to vrijedi i za čl. 1. stavak 2 kada je u pitanju vremensko razdoblje. Dakle, postoje neki zakoni, kao što je Zakon odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od strane pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata, zakon donesen 2003. a odnosi se na razdoblje od 17. kolovoza do ’90. do 30. kolovoza ’96. Ovaj zakon, kako je predložen odnosi se na razdoblje od ’91.-’95. Dakle, zakon bi morao biti u nekom smislu kolacioniran sa odredbama drugoga zakona.

Isto tako, članak 4. stavak 5 definicija člana obitelji bi trebala biti nešto šira u skladu sa Direktivom 2004/38 Europskoga parlamenta i europskoga Vijeća koji u članku 2. nabraja tko je član obitelji, bračni drug, partner s kojim građanin Unije ima registriranu istospolnu zajednicu, na temelju zakonodavstva država članice, izravni potomci koji nisu navršili 21 g. itd. Zahvaljujem.

pripremila: Milena JURIŠIĆ