U jučerašnjoj saborskoj raspravi o Konačnom prijedlogu Zakona o obavljanju geodetske djelatnosti u drugom čitanju u ime Kluba SDSS-a učestvovao je njegov predsjednik Boris Milošević;

 

Pozdravljam ovaj zakon kao jedan korak naprijed što se tiče geodetske struke. Čini mi se da se geodetska struka dogovorila i odlučila zapravo u kojem smjeru će ona krenuti. Zakonom se usklađujemo sa direktivama EU koje se odnose na priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija, te ujednačavanje pravila koja se odnose na geodetske poslove. Mi moramo imati taj dio koji se odnosi na priznavanje inozemnih, dakle kvalifikacija. Stranci mogu sad doći odnosno moramo im omogućiti da dođu i da obavljaju geodetske poslove. Međutim, nekim rješenjima u ovom zakonu mi smo odlučili zaštititi one poslove koji su vezani baš kao geodetski poslovi za državne poslove da nam to netko drugi ne može raditi što smatram da je sasvim u redu.

 

Ali nešto drugo je što mene ovdje muči, a o tome su govorili i kolege prije mene i kolegica Mrak-Taritaš i kolega Bačić, pa čak i u prvom čitanju ovog zakona, a to je da današnje zemljišne knjige nisu usklađene sa katastrom i u pogledu broja čestica, u pogledu izgrađenosti, u pogledu površine, u pogledu oblika a sve to dakle jedno i drugo nije usklađeno sa stvarnim stanjem. To je jedna opće poznata činjenica koja je zapravo raširena u Republici Hrvatskoj, izražena je pogotovo i u Dalmaciji. Kada uzmemo samo primjer, nedavno smo izglasali Zakon o poljoprivrednom zemljištu, a upravo smo bili svjesni  zemljište će se i državno, a i privatno davati u zakup, a svjesni toga da titular vlasništva i stanje u katastru i zemljišnim knjigama nije riješeno. U postupku donošenja u proceduri je i Zakon o komunalnom gospodarstvu, a svjesni smo također neusklađenosti podataka na temelju kojih naplaćujemo primjerice komunalnu naknadu. Mogli bi nizati bezbroj primjera koji su nam bitni i važni pa i u pogledu raznih sustava poticaja prijavljivanja projekata na europske fondove. Sve to zapravo se vezuje na neriješeno zemljišno-knjižno stanje, situaciju u katastru, a mi to zapravo nemamo.

Sam nam katastar vuče svoje korijene na austrijskom zakonu iz 19. stoljeća, preko 50% katastarskih planova su izrađeni prije 1918. Bivša država kao što znamo nije puno marila za zemljišne knjige pa tako nije donijela niti jedan propis koji je regulirao tu materiju nego se u praksi postupalo po Zakonu o zemljišnim knjigama iz 1929. To je sve dovelo i do toga da se kod nas u praksi kod naroda razvila tradicija izvanknjižnih prijenosa, dakle prenosilo se pravo vlasništva ili bilo koje drugo pravo sa fizičke osobe dakle između građana, a da se to nije upisivalo ni u katastar ni u zemljišne knjige. Često se događalo, čisto iz prozaičnih razloga da su ljudi da bi ostvarili pravo na dječji doplatak jednostavno nastojali sebe isključiti iz evidencije katastra i upisa u zemljišnim knjigama.

RH je vrlo brzo krenula u dokidanje društvenog vlasništva nakon demokratskih promjena postala je po sili zakona vlasnik jako velikog broja nekretnina i donošenjem zakonskih propisa krenula je da sebe upisuje kao vlasnik. I imamo sada za posljedicu da Državno odvjetništvo već 15-ak godina ubrzano nastoji upisati RH kao vlasnik u zemljišne knjige. Pa tako prema podacima DORH-a iz posljednjeg izvještaja koji je podnesen i Hrvatskom saboru od početka 2009. do 31. prosinca 2016. je uknjiženo RH na milijun i 122 tisuće ZK čestica u zemljišnim knjigama. Međutim, država kada se upisuje u zemljišne knjige ne gleda kakva je situacija u katastru. DORH identificira za zemljišno-knjižnu česticu na kojoj je upisana općenarodna imovina primjerice ili društveno vlasništvo i podnosi prijedlog za upis temeljem zakona. Što se događa? Sud to prihvati, upiše, međutim u katastru je možda u evidenciju upisana neka fizička osoba izgrađena je neka kuća, neka zgrada, međutim o tome se ne vodi računa i zapravo ovaj upis anulira katastarsko stanje. Treba se postaviti pitanje, jel to dobro praksa jer prije ili poslije ćemo morati vršiti to usklađivanje. Činjenica je da je već dobar dio građana na neki način nastradao ovom praksom, da su građani kupovali od gradova i općina zemljište na kojima se nalaze njihove kuće vjerujući da je općina ili grad vlasnik jer su te kuće bile na građevinskoj zoni. Međutim, ispostavilo se da to ’91. to nije bila građevinska zona nego poljoprivredno zemljište i da je vlasnik RH. I sada primjerice isto imamo taj zakon u proceduri, Zakon o upravljanju državnom imovinom koji nastoji riješiti tu nepravdu. Sve to stvara jednu pravnu nesigurnost i konfuziju, a mi smatramo osobno da se kao država i kao društvo nismo dovoljno dobro i ozbiljno pristupili u rješavanju ovog problema, a smatram da zapravo bi mogli postići konsenzus oko ove stvari jer svi na to upozoravamo. Tu se ne radi o nikakvom ideološkom pitanju, nema tu nikakvih podjela, to je jedan praktičan problem koji svima visi nad glavom, nema možda nitko od zastupnika ako ne osobno da netko u obitelji nema neko zemljište koje nema ovaj problem.

Mi kao država trebamo imati nekakav akcijski plan, formirati ili agenciju poput Agencije za legalizaciju ili donijeti poseban zakon kojim ćemo pokušati riješiti ovo stanje. Država mora pronaći i osmisliti mehanizme, ne samo da se upisuje u zemljišne knjige kao vlasnik, mislim da je to u biti najlakše, nego da stvarno počne rješavati probleme zemljišnih knjiga i katastra, izmjera i onoga što je u državnom vlasništvu, a i da pronađe mehanizme da pomogne građanima na koji način to trebamo mi ovdje raspraviti. Ali i Vlada treba predložiti, dakle na koji način građanima pomoći motivirati ih i pomoći bilo subvencijama, potporama, na bilo koji drugi način da krenu u rješavanje imovinsko-pravnih odnosa na svom zemljištu i što se tiče katastra i zemljišnih knjiga i parcelacija ako je potrebno jer građani zaziru od tih postupaka prvenstveno bojeći se troškova. Oni se boje sudskih troškova i suda, ali zapravo tu je sud i sudski troškovi su tu manji problem, tu je veći problem upravo geodetski troškovi. Geodetski troškovi su veliki, geodet kada izađe na teren košta i građanin će možda isfinancirati onu parcelu koja je njemu najvažnija i najvrjednija, možda će isparcelirati tamo gdje mu je kuća, možda će isparcelirat tamo gdje mu je najvrjedniji maslinik koji obrađuje. Međutim, neće isparcelirati, neće ići rješavati 20, 30, 40 parcela jer se to njemu jednostavno ne isplati.

Dakle, mi odnosno moja glavna poruka je da počnemo stvarno razmišljati kako i da država u suradnji sa građanima i građani sami ali opet na način da im država da potporu pomogne da počnu rješavati svoje imovinsko pravne odnose da im troškovi za geodete ne budu u tom smislu prepreka. Tim problemom sam se ja osobno isto dosta dugo bavio, na ovaj problem sam upozoravao u nekim prijašnjim raspravama. Čak sam predlagao i to je ušlo u program Vlade u operativne programe Vlade za nacionalne manjine, dakle katastarska izmjera i rješavanje ovog problema, ne zato što sam imao na umu samo da se manjinama pomogne u rješavanju ovog problema nego da se pomogne svim građanima RH. I u tom smislu smo i predlagali u ime kluba SDSS-a amandman koji je podnesen na Prijedlog zakona o poljoprivrednom zemljištu da općine i gradovi osmisle programe putem kojih će subvencionirati građanima rješavanje ovakvih problema. Pasivno promatranje sa strane i upozoravanje na ovaj problem neće riješiti ovaj problem jer i u prvom čitanju i danas smo čuli da usklađenost katastra i zemljišnih knjiga ne prelazi 5% čestica, a onda to znači da sa dosadašnjim postupanjem ovaj problem nećemo riješiti za narednih 100 godina.

Pripremila: Milena JURIŠIĆ