U kolumni koju objavljuje Telegraf, istoričar Dragan Markovina piše o odnosu hrvatske političke desnice i SDSS-a. Kolunu prenosimo u cjelini:

DRAGAN MARKOVINA

Vijest o tome da su se jumbo plakati SDSS-a u Sisku i Splitu našli na udaru ekstremnih desničara malo je koga iznenadila. Stvar je naizgled banalna: pogonsko gorivo hrvatskog nacionalizma bio je i ostao antagonizam prema Srbima, koji se ni na koji način nije smanjio od okončanja rata do danas. Istina je da se neko vrijeme moglo činiti kako je hrvatsko društvo u stanju nadići prošlost i iskoračiti u budućnost, međutim ta nada je kratko trajala, a sve ono što se posljednjih godina događa s usponom konzervativne revolucije i novim usponom historijskog revizionizma, zapravo nas je iznova vratilo u devedesete godine.

Oko njihove navodno iskrene zabrinutosti za stanje srpske populacije u Hrvatskoj ne treba trošiti previše riječi. Kad je pak riječ o očekivanju da predstavnici srpske manjine na isti način promatraju uzroke, tijek i završetak rata kao i državne institucije, jasno je da je takvo što nemoguće i to zapravo nitko realno ni ne očekuje, koliko god tvrdio suprotno.

Ključni problem koji desnica ima s Pupovcem i SDSS-om je zapravo u tome što odbijaju igrati ulogu koju bi im oni najradije nametnuli. Nitko ne bi bio sretniji od desničara da najveća stranka srpske manjine ne izlazi iz manjinskog geta, da je posvećena radikalnom nacionalizmu i folkloru te da je u potpunosti antagonizirana s državnim institucijama. Čak i kad bi tome bilo tako, desničari bi i dalje imali problem sa Srbima, jer im to daje jedini ideološki sadržaj, ali bi se s takvom situacijom znali nositi, budući da bi imali neprijatelja kreiranog po vlastitoj slici.

S obzirom na to da se taj imaginarni drugi ponaša posve drukčije od očekivanog, oni mu na silu žele upisati vlastitu sliku srpske populacije, a kad u tome ne uspijevaju, jer to naprosto nije tako, htjeli bi da svi ostali politički akteri i građani usvoje njihov način razmišljanja. U tom jednostavnom svijetu je posve nepojmljivo da predstavnik srpske manjine uopće bude ikakav bitan faktor u državi i stalno govori o jačanju državnih i javnih institucija, što Pupovac uporno godinama čini, jednako kao što je nepojmljivo da postoje Srbi koji nisu nacionalisti.

Ono što je pak takvima dosad predstavljalo najveći problem i što drže apsolutno nedopustivim su Novosti, tj. uopće ideja da srpska manjina želi u punom smislu riječi participirati u društvenom i političkom životu zemlje i da stvori medij koji se ponaša kao ozbiljna opozicijska novina. Kao da nije bilo dovoljno što su Novosti do sada preživjele sve pritiske iz tih krugova, sad se još i SDSS odvažio izaći na europske izbore kao da je većinska stranka, i to postavljajući pitanje o tome kako je zapravo biti Srbin u Hrvatskoj, koje gotovo nitko ne želi čuti.

Sve navedeno ne znači da bi SDSS i Pupovac trebali biti pošteđeni bilo kakvih kritika, a svi znamo da ih kao i svaka stranka koja je dugo na sceni i ima ozbiljan utjecaj, zaslužuju ne samo za jednu kolumnu, nego i za puno više od toga. Štoviše, bilo bi ne samo poželjno, nego i zdravo za ovo društvo da se prema njima ponaša kao i prema svima drugima u javnom prostoru, što bi bilo ostvarenje točno onoga za što se u toj stranci zalažu, ali to znači da bi ih se trebalo kritizirati u odnosu na ono što su konkretno napravili ili što su propustili napraviti, a ne zbog porijekla.

izvor. telegram.hr