Danas je u Saboru o Izvještajima Pravobraniteljice za djecu za 2016. i 2017. godinu ispred Kluba zastupnika SDSS-a diskutovala Dragana Jeckov:

Pred nama je objedinjeni izvještaj za 2016., 2017. i na početku izlaganja u ime Kluba zastupnika SDSS-a, želim naglasiti da govorimo o posebno osjetljivoj grupi stanovništva, o djeci, o njihovim specifičnim pravima, o onima za koje vrlo često znamo reći da su naša budućnost i bez obzira što je to možda postala jedna učestala floskula, oni to zaista jesu. Dakle, dječja prava su ljudska prava, a ne nekakva manja prava i govorimo o 20 godišnjoj praksi postojanja prava djece kao posebna kategorija ljudskih prava. Ona se štite različitim dokumentima, od kojim najvažnijim svakako je konvencija UN-a o pravima djeteta.

Izvještaj je objedinjen i govorimo o nekoliko stotina stranica i on održava i predstavlja kompletan prikaz rada i stanja, a vezano za različite povrede dječjih prava, normativne aktivnosti, događaje, opis, rada ureda i financijsko stanje.

U 2017. g. na koju ću se ja uglavnom bazirati u svojoj raspravi, otvorena su 2502 nova predmeta od kojih je 1573 prijava povreda pojedinačnih prava djece, te 929 inicijativa, ureda što je svako impozantna brojka na čemu treba čestitati. Mislim čestitati na inicijativi, a ne na tome što postoje povrede dječjih prava. Pojedinačnim povredama prava djece u 2017. bilo je obuhvaćeno 1903 djece i 255 grupa. Osnovni posao pravobraniteljicu za djecu je da prati sva područja života i prava djece, sagledava potpuno i procjenjuje može li se bolje postupati u zaštiti djece i ukazuje na nepravilnosti, te poticati zaštitu.

Upravo ovo zadnje smatramo jednim od najvažnijih stvari koje zapravo pravobraniteljica i radi. U najvećem broju u 2017. obraćali su se roditelji, naravno, karakteristično da su to bile u većem broju slučajeva majke, tek u manjem broju, od 43 slučaja zapravo nadležne institucije. Osim roditelja u izvještaju je istaknuto o zaštiti privatnosti djece, treba voditi računa i ustanova u kojima djeca borave, dakle, škole, vrtići, domovi, vidimo potrebu dodatne senzibilizacije i edukacije medija i nakladnika o poštovanju prava djece na opasnost.

Veliku opasnost od mogućih povreda dječjih prava, vidimo o neodgovornog korištenja interneta, zbog čega ih je važno educirati o opasnostima i rizicima i pritom uspostaviti nužnu suradnju institucija uključenih u brigu za djecu.

Vrlo često u pisanim ali i elektronskim medijima, imamo priliku čitati o vršnjačkom nasilju, tada smo svi kao roditelji  zgroženi i zabrinuti da nas ne snađe isti problem. Vršnjačko nasilje je obvezan problem, koji obavezuju na edukaciju, prevenciju i koordinirano djelovanje roditelja, nastavničkog kadra i stručnjaka. No, podaci iz izvještajima o kojima govorim, pokazuju da škole nemaju dovoljno efikasne načine, za sprječavanja i suzbijanja ove vrste nasilja. Prijave ukazuju i na često pojavu psihičkog i verbalnog vršnjačkog nasilja u vidu vrijeđanja, omalovažavanja, isključivanja, nerijetko povezanih sa sigurnosti djece. Pored ovih, već poznatih vrsta nasilja, sve češće susrećemo sa posebno opasnom vrstom nasilja koja uzima maha, a za koje još ne postoji adekvatna sankcija, to je elektroničko nasilje i podaci ukazuju da postoji nedovoljna razina znanja o načinima zaštite djece na internetu i ne snalaženje u postupanju u situacijama kada je dijete žrtva nekog od oblika virtualnog nasilja.

Vršnjačko nasilje među djecom i tinejdžerima putem interneta i mobilnih telefona poprima zabrinjavajuće razmjere, a policijski podaci pokazuju da je najmanje 25% djece i adolescenata u Hrvatskoj bilo žrtvom takvog nasilja. Policija je u zadnje 2 godine zaprimila 2306 anonimnih prijava, zlostavljanja preko interneta, a samo ove godine zaplijenila je 2500 fotografija, 3000 videozapisa i 400 gigabajta sadržaja dječje pornografije. Čak 93% ispitane djece posjeduje Facebook profil, a 60% njih ga je otvorilo prije navršene 13.godine, iako se to protivi pravilima te društvene mreže.

Gotovo polovina djece na Facebooku dnevno provede sat, dva, a svako peto dijete 3 ili više sati. Približno petina djece ima više od jednog otvorenog profila, a preko polovina djece i više od 300 prijatelja na Facebooku. Svako peto dijete izjavilo je da je nekoliko puta ili često primalo uvredljive poruke ili komentare putem FB-a, iako je više od polovine zamolilo pošiljaoca da sa time prestane. Čak 16% djece priznalo je da im je netko provalio u profil te je njihovo ime objavljivalo neugodne stvari o njima, a 15% je barem jedanput putem FB-a primilo prijetnju.

Nužno je u ovakvim slučajevima ohrabriti žrtvu da ne šuti, da se povjeri odrasloj osobi i posljedice tog i takvog pritiska su razorne jer se žrtva osjeća bespomoćno, živi u strahu, povlači se u sebe, ima lošu sliku o sebi, osjeća se nesigurno, gubi povjerenje, sklona je depresiji, često ne vidi izlaz i čak ima i letalnih slučajeva.

Često na ovakve događaje gledamo kao da nas se ne tiču i to je ono što je loše jer se dakle oni ne događaju nama, ali događaju se u našoj blizini i iz dana u dan se bitno mijenjaju podaci, nasilje putem interneta se brzo širi, a pitanje je kad će se dogoditi vama ili vašoj djeci.

Stoga je potrebno upoznati djecu s opasnostima pri korištenju društvenih mreža i mogućnosti zaštite. Važno je istaći, pa i za ovom govornicom, da su ovakva djela kažnjiva po članku 178. Kaznenog zakona koji opisuje kazneno djelo povrede privatnosti zaštite djeteta koje može biti počinjeno i putem računalne mreže, a propisane su i zatvorske kazne ako je takvo djelo kod djeteta izazvalo uznemirenost ili na drugi način naštetilo njegovoj dobrobiti. Iako najveću odgovornost snosi sam FB, a odgovornost je dakle i na svima nama.

Svojevrsni linč putem društvenih mreža utiče na aktere više no što mi možemo i zamisliti, a posljedice su dugoročne, alarmantne, a nažalost i u posljednje vrijeme sve češće i tragične pa se zbog toga ne trebaju ignorirati.

Ipak, za ovom govornicom nekoliko puta sam i govorila o raznim humanitarnim akcijama, možda ono što je dobro kada je u pitanju Internet i društvene mreže, dakle to je upravo činjenica da se putem društvenih mreža da su potaknute mnogobrojne vrijedne humanitarne akcije te je omogućeno širenje informacija i animiranje većeg broja dobročinitelja. Premda su u pojedinim slučajevima u kojima doznajemo iz medija takve akcije završile povoljno za djecu tako što su omogućile privremeno poboljšanje uslova života, nabavku skupog lijeka ili pomagala za dijete, gotovo uvijek se na neki način dijete i žrtvovalo, odnosno njegova privatnost se žrtvovala.

Završavajući ovu priču o društvenim mrežama, samo se još želim osvrnuti na jednu činjenicu, a to je dakle kako neprihvatanje različitosti te nepripremljenost i neosposobljenost pojedinih odgojno-obrazovnih radnika na izazove odgoja i obrazovanja djece u multikulturalnom i pluralističkom društvu može ostaviti negativne posljedice na djecu i njihov odnos prema drugima. Naime, govorim o slučaju diskriminatornog ponašanja učiteljice prema učenicima, pripadnicima srpske nacionalne manjine koji se školuju na manjinskom jeziku kada je učiteljica zbog uznemiravanja učenika na nastavi, iznošenjem političkih stavova i diskriminatornim obraćanjem djeci proglašena krivom zbog prekršaja uznemiravanja. Međutim, dok osuđujuća presuda Prekršajnog suda ne postane pravomoćna, učiteljica ostaje u nastavi.

Baviti se ovom, po svemu sudeći posebnom grupacijom, sigurno da je ovaj posao veoma odgovoran, zahtjevan i specifična. Upravo zato Institut dječjeg pravobranitelja mora biti i ostati samostalna i specijalizirana institucija za zaštitu i unapređenje prava djece nezavisna od dnevnog političkih previranja, suverena u odlučivanju i glasna u zahtjevima zaštite onih koji su, kao što sam na početku rasprave rekla, naša budućnost. I dok pravobraniteljica bude dovoljno glasna i jasna, imat će potporu Kluba zastupnika SDSS-a.

Pripremila: Milena JURIŠIĆ