Predsjednik Kluba zastupnika SDSS-a Boris Milošević jutros je u hrvatskom parlamentu zatražio pauzu kako bi se obilježio dan u kojem je 2002. donešen Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina: 

 Tražio sam stanku kako bi na današnji dan zapravo obilježio Ustavni zakona o pravima nacionalnih manjina koje su donesene točno prije 15 godina, dakle 13.12.2002. Hrvatski sabor je to izglasao to dvotrećinskom većinom, točnije sa 115 glasova, evo ja imamo ovdje i izvadak tog glasovanja. Glasovanje je bilo pojedinačno, tada nije bilo elektronskog glasovanja i nisu se zastupnici izjašnjavali sa svojih mjesta nego su dolazili ovdje za govornicu i svaki se od njih izjašnjavao da li je za, suzdržan ili protiv.

Taj ustavni zakon nije bio prvi ustavni zakon. Prvi ustavni zakon je donesen također u prosincu ali ’91. i on je bio konstitutivni element hrvatske državnosti, on je bio uvjet za priznaje RH u međunarodnoj zajednici.

Pravni položaj danas nacionalnih manjina temelji se na Ustavu RH koji jamči i štiti manjine, jamči im zaštitu od diskriminacije te im jamči nacionalnu ravnopravnost sa svim ostalim građanima RH te ustavnim zakonom koji propisuje da su prava manjina nedjeljiv dio demokratskog poretka u RH.

Kada pogledamo nacionalne manjine imaju velik normativno uređen repertoar prava, imaju dakle ustavni zakon i druga prava, imaju pravo na političku predstavljenost na svim razinama vlasti od nacionalne do lokalne, imaju osigurana sredstva za kulturnu autonomiju, imaju svoje institucije. Ali nije dovoljno imati zakone, jako je bitna politička volja, jako su bitne institucije koje moraju postojati, djelovati u smjeru provedbe tih zakona jer na položaj manjina smatram da ne treba biti naivan najviše utječe odnos vlasti prema manjinama kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini.

Brojna prava koja su propisana ustavnim zakonom teško su se godinama primjenjivala, da bi došlo do neke razine. U to vrijeme od donošenja do danas postojali su brojni otpori, najviše na lokalnoj razini, postojala su brojna kršenja tog prava, a sam ustavni zakon je daleko od savršenog. Sadrži brojne institute koji su nepraktični, neki instituti su čak i neprovedivi, a svi instituti koji uređuju prava manjina koje su sadržane u tom zakonu nemaju mehanizme prisile, nemaju sankcije u slučaju njihova kršenja.

Ako uzmemo samo pravo na razmjernu zastupljenost u zapošljavanju koje je jedan od gorućih problema kada pogledamo primjenu ustavnog zakona, onda vidimo da su tu rezultati poražavajući.

Prošli tjedan sam imao jednu pressicu u kojoj sam sudjelovao u objavi istraživanja koje je proveo i Klub zastupnika nacionalnih manjina gdje su primjerice Srbi u državnoj upravi zastupljeni sa samo 2,2% dakle sa nekih 50% od onoga što bi po zakonu trebali. Ako gledamo sve nacionalne manjine ukupno onda je ta zastupljenost ispod 50%, negdje 40% što je još gori rezultat.

Prilikom pristupanja EU imali smo politiku uvjetovanja koja je proizvodila pozitivne učinke sve do trenutka potpisivanja. Kada se tinta na ugovoru o pristupanju osušila na vrh javnih rasprava u javnosti isplivale su poruke netolerancije, mržnje pa čak i zahtjevi za ograničavanjem prava nacionalnih manjina.

Kada pogledamo sve ono što smo stvarali kroz tu politiku uvjetovanja i u pogledu propisivanja i ostvarivanja prava nacionalnih manjina, suđenja za ratne zločine, povratka izbjeglica, pomirbe, sređivanja stanja u pravosuđu na svim tim područjima zapravo zadnjih godina kao članica EU smo zastali i nismo više pokazivali napredak koji smo imali prilikom pristupanja.

Na kraju podsjetio bih da je zaštita manjina zagarantirana i ugovorom o pristupanju, da je ugovor o pristupanju RH preuzela obvezu nastavka jačanja zaštite prava nacionalnih manjina kroz djelotvornu provedbu ustavnog zakona. A ja bih poručio da mi, kao predstavnik nacionalnih manjina, želimo da živimo u inkluzivnom društvu gdje se niti jedna građanka i građanin neće osjećati isključeno, marginalizirano i diskriminirano zato što pripada nacionalnim manjinama, a on nažalost još uvijek nije slučaj.

pripremila: Milena Jurišić