Poštovani predsjedniče, poštovane kolegice i kolege, nije uobičajeno da u ime kluba govorim sa bilo kojim autobiografskim momentom, ali ću ovo jutro s tim početi.

Drugog maja 1995.g., dakle, drugi dan nakon Bljeska sam prvi put u životu otišao u Jasenovac. Sve što sam završio od škola, kako se to u narodu kaže, završio sam u RH i ni u jednoj od tih škola, osnovne, srednje škole, fakulteta, postdiplomskog i doktorskog studija nije me nitko učio da ikoga mrzim, nisam čuo ni jednu lekciju ili poduku od ijednoga nastavnika u kojem bi bilo koja etnička grupa ili vjerska grupa trebala biti predmet mržnje i nijedanputa kroz ni jedan od tih sistema školovanja nitko nije došao i kazao svake godine ćete od sada odlaziti u Jasenovac da vidite kakav se zločin tamo dogodio.

Dakle, prvi put, znao sam za Jasenovac, ali prvi put sam otišao 2. maja 1995., ni tada ni danas ne živim ni sa trunkom mržnje, ali živim u zemlji mržnje i nasilja motiviranoga etničkom mržnjom i motiviranoga etničkim nasiljem. I kad još k tome čujem da je jedna osnovna škola u Zagrebu izrekla opomenu pred isključenje nastavniku, predsjedniku MENS-e, dakle, među najinteligentnijim građanima ove zemlje po mjerilima kako ih psiholozi objektivno mjere, opomenu odnosno ukor pred otkaz zbog toga što je na svom poslu na facebooku napisao nešto o čemu bismo svi trebali razmišljati.

A što je to što slušaju svi osmaši kad odlaze u Vukovar svake godine kao obavezno? Što je to što slušaju? Slušaju npr. da jedan od zastupnika koji sjedi u ovom Saboru i predsjednik stranke prije nego što sam ja postao, jedne parlamentarne stranke, kojega nikad nitko nije osudio i ni jedna institucija nije pokrenula ni jedan kazneni postupak, netko tamo držeći predavanja učenicima osmoga razreda govori da je Vojislav Stanimirović ratni zločinac.

Ako je on kolegice i kolege od danas slobodno smatrajte i mene. Koliko je on toliko sam i ja i pozivam DORH da čuje što sam rekao. Ja sam ratni zločinac koji se borim protiv mržnje i protiv rata već 30 godina i boriti ću se i biti će u klubu takvih zločinaca.

I onda se čudimo što djeca, mladi svijet obezglavljeni čemu doprinosi ne malo broj ljudi ovdje u ovom Saboru isto svojim porukama mržnje prema svojim kolegama drugačijih političkih uvjerenja ili drugačije etničke pripadnosti. Čudimo se što ta djeca posežu za nasiljem i krivimo njih ali nisu krivi oni, krivi smo mi.

Krivi su oni koji su na mjestu predsjednika Republike i slušaju kako se viče „Ubij, ubij Srbina“ i kažu nismo čuli. Ili oni koji kažu da je pjevanje „Za Dom spremni“ stanovitog pjevača na njegovim koncertima domoljublje a njegov menadžer mene proglašava četnikom. Ja ću mu reći ne, nisam ja četnik, ja spadam u klub onih koji su ratni zločinci zato što se godinama bore za mir, bore za toleranciju i protiv mržnje.

pripremila: Milena JURIŠIĆ