Na Međunarodni dan ljudskih prava, 10. decembra kod spomen obilježja Jeminovac u Požeško-slavonskoj županiji odana je počast i održan pomen nedužnim srpskim žrtvama stradalim u selima tog kraja u decembru 1991. godine. U ofenzivi Hrvatske vojske stradali su nedužni mještani Čečavca, Čečavačkog Vučjaka, Jeminovca, Ruševca i Šnjegavića. Tada je u samo jednom danu, hrvatska vojska ubila 42-oje meštana, od kojih 25 žena i 17 staraca. Od 17 ubijenih muškaraca, njih 16 je bilo od 71 do 86 godina starosti, a od njih je jedan nepokretan starac zapaljen u svom krevetu, u vlastitoj kući. Svi ubijeni su bili nenaoružani civili, a njihova jedina krivica je bila srpska nacionalnost i pravoslavna vjeroispovijest. Za ovaj zločin do danas još uvijek niko nije odgovarao!

VSNM Požeško-slavonske županije zajedno s mještanima su podigli spomen obilježje nedaleko sela Jeminovac u čast nevino stradalih civila čija većina tijela ni do danas nisu pronađena. Ovaj zločin je jedan od najsvirepijih i najtežih zločina na teritoriji Republike Hrvatske, naročito zbog činjenice da su žrtve bili upravo stari i bolesni ljudi koji su odlučili ostati na svojim ognjištima. Ovaj zločin ujedno predstavlja i najmasovniji zločin nad ženama tokom rata u Hrvatskoj.

Pomen je služio požeški paroh Aleksandar Bijelić. Među prisutnima, kojih je bilo 50-ak, bili su članovi Vijeća srpske nacionalne manjine Pakraca, Lipika, Požege i Brestovca, zamjenik župana Požeško-slavonske županije, zamjenik gradonačelnika Grada Pakraca Nikola Ivanović, predsjednik SDF-a Veljko Džakula, predsjednica Udruge antifašističkih boraca i antifašista Požege Kaja Holjevac, predstavnici UABA Pakrac-Lipik, predstavnici lokalnih i županijskih organizacija SDSS-a…

U tom kraju krajem oktobra 1991. hrvatske snage po naređenju kriznog štaba iz Slavonske Požege sprovele su prisilnu evakuaciju 26 srpskih sela smeštenih u Požeškoj kotlini, podno planina Papuk i Psunj.

Sela je napustilo 2.120 osoba, a nakon evakuacije počinje organizovana pljačka i sistematsko paljenje i miniranje srpskih kuća kako bi se prikrili tragovi pljačke i da se stanovnici napuštenih sela u njih više nikad ne bi vratili. Dio starijih ljudi, koji nije htio ili mogao, uslijed starosti i bolesti da napusti svoja sela, stradao je prilikom sistematskog paljenja i miniranja njihovih kuća. Većina meštana krenula je za BiH, a dio se sklanja u sela Vrhovci, Čečavski Vučjak i Šnjegavić, koja su odbila naredbu o evakuaciji.

U zoru 10. decembra 1991. hrvatske jedinice iz Nove Gradiške i Slavonske Požege počele su napad na ta sela koja su “pala” bez otpora, a stanovništvo krenulo da beži prema Bosni, pri čemu se desio masakr ljudi kojima je danas služen pomen.

tekst i foto: Nikola IVANOVIĆ