U prošlosedmičnoj saborskoj raspravi o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona učestvovala je Dragana Jeckov. Raspravu prenosimo u cjelosti:

je Svoju sam raspravu koncipirala u nekoliko dijelova, ali s obzirom da je u pitanju objedinjena rasprava reći ću nešto prvo o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona. Pred nama je važna izmjena Kaznenog zakona s akcentom osnaživanja kaznenopravne zaštite od nasilja. Svjedoci smo posljednjih mjeseci kako imamo sve više izvršenja najtežih kaznenih djela koja se vezuju za prava žena što nas dovodi u situaciju da moramo ovoj temi pristupiti adekvatno i bez guranja glave u pijesak.

U dopunama Kaznenog zakona kao iznimno važnim ističe se definiranje kaznenog djela silovanja iz članka 153. Kaznenog zakona, s tim u vezi svakako nekonsenzualni spolni odnos pa i onda kada nije upotrijebljena sila ili prijetnja na život i tijelo silovane ili druge osobe po novom smatrat će se kaznenim djelom silovanja.

Ono što nas godinama na što nas upozoravaju različite udruge civilnog društva koje se bave ženama žrtvama obiteljskog nasilja jeste sankcioniranje svakog nekonsenzualnog spolnog odnosa kao kaznenog djela silovanja.

Radi osvješćivanja nepotrebnosti dosadašnje definicije spolni odnos bez pristanka unesen je u naš Kazneni zakon po uzoru iz nekih stranih zakonodavstava i podrazumijevao je slučaj kada nema primjene sile i prijetnje, ali niti odgovarajućeg pristanka. Brisanjem dijela spolnog odnosa bez pristanka iz članka 152. Kaznenog zakona koji je naveo i zakonodavac rezultirat će i promjenom kataloga kaznenog djela iz članka 14. stavka 3. Kaznenog zakona. Kako smo pročitali na ovaj način je zakonodavac intervenira i u članku 154. Kaznenog zakona teška kaznena djela protiv spolne slobode i to na način da predlaže da svi kvalificirani oblici propisani predmetnim člankom predstavljaju okolnosti koje kazneno djelo silovanja čine težim.

Predloženim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona osiguraće se snažnija kaznenopravna zaštita žrtava određenim kaznenih djela, ojačat će se zaštita kaznenih djela protiv života i tijela iz članka 116., 117., 118. i 119. kroz pooštrenje zapriječenih kazni za kvalificirane oblike navedenih kaznenih djela. Novine su i osnaživanje kaznenopravne zaštite dijela povrede djetetovih prava iz članka 117. Kaznenog zakona čime se postiže povišenje posebnog minimuma zatvorske kazne za temeljni oblik počinjenog kaznenog djela. Ovim prijedlogom zakona pruža se snažnija zaštita žrtvama pojedinih kaznenih djela protiv spolne slobode čime se povisuje i minimalna kazna zatvora za kaznena djela bludnih radnji iz članka 155. i 156. Isto tako pročitali smo da se prijedlogom zakona proširuje značajnije izraz službene osobe, a koji bi status službene osobe obuhvatio i djelatnike socijalne skrbi, odgoja i obrazovanja što svakako podržavamo.

Koristim priliku također da istaknem da predlagatelj nije intervenirao u definiciji bliskih osoba, a što je nužno u cilju dosljedne implementacije definicije nasilja u obitelji iz čl. 3.b Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Pod ovim pojmom smatra se i nasilje u obitelji i nasilje između bivših i sadašnjih partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio prebivalište sa žrtvom.

Nasilje dakle u obitelji nije samo široko rasprostranjeni društveni problem koji šteti pojedincima, obiteljima i društvu u cjelini, nego je i kazneno djelo. Isto tako, ono zahtijeva ne samo odlučnu društvenu osudu i aktivnosti u smislu prevencije, nego i nepopustljivo društveno neodobravanje i podjednako snažan odgovor pravosudnog sustava. Izmjena zakona su pozitivne, međutim, treba poraditi na odnosima u društvu i to na prvom mjestu u smislu da nitko ne može opravdavati nasilje, bilo to obiteljsko usmjereno prema ženi ili prema nekom drugom. Kazneni zakon je materijalni zakon i neće promijeniti ponašanje u društvu, stvar je u tome da svako ponašanje treba, na svako takvo ponašanje treba reagirati odmah i to ne samo kao građanin nego i institucije. Institucije moraju poduzeti sve mjere da se nasilje zaustavi. Ove zakonske izmjene su dobro rješenje i ukazuju na kretanje prema naprijed ali nedovoljno brzo. Temelj dosadašnjih analiza pokazao je da je neosviještenost i nepoznavanje nasilja veliki problem našeg društva, s obzirom da je prijava nasilja vrlo mala. Žene žrtve često toleriraju rizične i nasilne veze te traže opravdanje u vanjskim činiocima društva, bolestima ili nekim drugim okolnostima. Naglašavamo da veliki problem predstavlja i samo suočavanje žrtve s nasiljem.

Nasilje se često nepotrebno odgađa, što može potrajati i godinama u nadi da će se počinitelj promijeniti. Nadalje, treba istaći da je granica nasilja koju žena kao žrtva postavlja visoka, odnosno veliku većinu nasilja ona je spremna karakterizirati kao normalno ponašanje počinitelja. Često takve žrtve nisu upoznate sa svojim pravima niti sa činjenicom da uopće trpe neko nasilje. Smatram da društvo mora osvijestiti se u vezi s i sa takvim situacijama te reagirati i nikako ne zanemarivati bilo koji oblik nasilja.

U tom smislu, naravno da je neophodno i sustavna edukacija u obrazovnom sustavu, senzibiliziranje na problematiku nasilja prema ženama, podizanje svijesti cijelog društva kako je nasilje prema ženama i obiteljsko nasilje nedopustivo kršenje ljudskih prava te kao društvo moramo oštro i bez iznimke osuđivati svako nasilničko ponašanje.

Mi u klubu svakako podržavamo navedene izmjene koje šire definiciju silovanja, strožije kazne za silovanje, s prisilom i bez prisile, kao i povećanje minimalnih kazni za obiteljsko nasilje s 3 mjeseca na 1 godinu zatvora.

Podržavamo i strožije kazne za nanošenje tjelesnih ozljeda genitalnog sakaćenja s povišenjem kazne od 1 na 8 godina zatvora u odnosu na trenutnu, koja je od 6 mjeseci do 5 godina. Pozdravljamo i povišenje kazne za bludnje radne i spolno uznemiravanje, kao i bolju zaštitu zaposlenih u sustavu socijalne skrbi kao tretiranja kao službenih osoba.

Što se tiče prijedloga Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, smatram da se svakako raspravlja o zaštititi najvažnije elementa društva, a to je obitelj. Kroz ove izmjene ide se u pravcu zaštite članova unutar obitelji. Vlada RH u ovom Prijedlogu zakona o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji jasnije razgraničava nasilno ponašanje unutar obitelji koje pripada sferi prekršajne odgovornosti, od ponašanja koje predstavljaju kazneno djelo. Ovdje bih istakla kako je pitanje načina procesuiranja nasilja u obitelji višedimenzionalan problem koji zahtijeva sveobuhvatni pristup i sagledavanja prekršajnog i kaznenog procesuiranja nasilja u obitelji. Trebalo bi napraviti i distinkciju između prekršajnih kaznenih djela u obitelji i često smo svjedoci da se teška nasilnička djela procesuiraju prekršajno, i obratno da se lakša nasilnička djela procesuiraju kazneno.

Ono što bih posebno podvukla, a što nije obuhvaćeno, ovih izmjenama Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku je sankcioniranje tzv. partnerskog nasilja i pored velike sličnosti sa osobama koje su u bračnoj i izvanbračnoj zajednici, partnerice koje su u intimnim vezama nemaju još uvijek u RH odgovarajuću pravnu zaštitu od nasilja kojem su izložene od strane partnera, odnosno zaštita žrtava partnerskog nasilja još uvijek nije i na odgovarajući način, odnosno dosljedno pronašla zakonodavno rješenje.

Držim da bi uz postojeće pojmove obitelji i bliskih osoba ili uz brak i izvanbračnu zajednicu formalno i neformalno životno partnerstvo, srodstvo, tazbinu odnosno zajedničko kućanstvo trebalo pokriti i odnos između intimnih partnera koji nisu imali zajedničko prebivalište ili njihov zajednički život ne ispunjava zahtjeve za postojanje izvanbračne zajednice što je, dakle direktno u suprotnosti sa čl. 3.b Istambulske konvencije.

Svojevremeno smo imali priliku čitati jedan novinski tekst sa naslovom koji govori sam za sebe dovoljno. On je glasio, u Hrvatskoj je najblaža, Hrvatska najblaže u Europi, čak 95% napada tretira se samo kao prekršaj, a ogromna većina obiteljskih nasilnika dobiva novčane ili uvjetne kazne. Jedno od ključnih pitanja je problem visine sankcija izrečenih počiniteljima od strane sudova odnosno primjene postojećih propisa. Sigurno da jedna od prednosti prekršajnog sankcioniranja svakako se može navesti brzina postupka, a posljedično i brže izricanje sankcija u odnosu na Kazneni zakon. S druge strane činjenica je da se kao prekršajni, prekršaji popisuju kažnjiva djela koja su po svojoj prirodi lakša od kaznenih stoga je i visina kazne kao i sama društvena težina osude koja donosi sankcije izrečena u prekršajnom postupku svakako blaža od one koja se može izreći u kaznenom postupku.

Istraživanja dakle, koja su se provodila u okviru jednog projekta, europskog projekta koji je zapravo provela pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ima podatak da je u uzorku od 470 prekršajnih presuda pokazuje da su sudovi skloniji blažoj politici kažnjavanja kroz odmjeravanje izrečenih sankcija. Tako je prosječna novčana kazna iznosila 1.727 kuna što je relativno blizu propisanog minimuma od 1.000 kuna. Prosječna uvjetna osuda iznosila je 21 dan uz prosječnu odgodu izvršenja u trajanju od 10 mjeseci, dok je prosječna kazna zatvora iznosila 19 dana. Razvidno je da se sudska politika kažnjavanja kod ovih oblika sankcija kreće tek u donjoj četvrtini represivnog raspona koji je zakonodavac ponudio.

Također smatram da je potrebno proširiti krug osoba na koje se odnose odredbe ovog zakona. Naime, smatramo da nasilje u intimnim, adolescentskim vezama također treba sankcionirati kao obiteljsko nasilje budući da ono ima sva obilježja obiteljskog nasilja jer se događa među bliskim osobama. Nasilje među mladim intimnim partnerima može uključivati i fizičko, spolno i psihološko zlostavljanje, uhođenje, kontrolu, prisilu koja se mogu događati osobno ili putem tehnologije koja je danas izrazito razvijena, a koja pogađa žrtvu tog nasilja i stavlja je kao posebnu, posebno ranjivu zbog svoje dobi i nezrelosti. Ugroženost mladih ljudi osobito djece koja i prije svoje punoljetnosti stupaju u neformalne intimne i partnerske odnose koji nema obilježja životne zajednice te u takvim vezama postaju žrtve nasilja zahtijevaju pronalaženje rješenja za ovu skupinu. Također istači ću jedan karakterističan primjer o kojem sam govorila i na saborskom odboru, a to je dakle odnosi se tiče se promjena propisanih kazni i svakako bi trebao biti poboljšan propisivanjem viših zakonskih minimuma za izricanje novčanih kazni. Međutim, imamo jednu neobičnu situaciju, a to je kod osnovnog oblika djela iz Članka 22. stavak 1. dakle radi se o šamaranju, udaranju ili povlačenju za kosu, vrijeđanju i sl., propisana je minimalna kazna od 2.000 kuna. Dok recimo za prekršaj vozaču koji se kreće brzinom većom od . Imamo jednu neobičnu situaciju, a to je kod osnovnog oblika djela iz Članka 22. stavak 1. dakle radi se o šamaranju, udaranju ili povlačenju za kosu, vrijeđanju i sl., propisana je minimalna kazna od 2.000 kuna. Dok recimo za prekršaj vozaču koji se kreće brzinom većom od 50 km/h od dopuštene minimalno se zaprečuje kazna od 10.000 kuna.

Za razliku od drugih oblika nasilja, uličnog ili onog na radnom mjestu, u školi ili u prometu, u medijima obiteljsko nasilje često su skrivena, nevidljiva i zato su mnogo i opasnija. Njihove žrtve su ili nemoćne i slabe ili premlade ili prestare da bi se suprotstavile nasilniku ili ih neka društvena očekivanja ili vlastiti strahovi i stavovi prisiljavaju na šutnju.

Obiteljsko nasilje širok je pojam koji obuhvaća i nasilje među partnerima, ali i nasilje nad djecom, nad starijima i nad rodbinom. Posljednjih godina pune su crne kronike dnevnih listova o slučajevima obiteljskog nasilja skrećući pozornost na specifične odnose koji su prethodili tim kaznenim djelima. U javnosti se uvijek iznova aktualizira tema obiteljskog nasilja. Dakle, izraz obiteljsko nasilje ustalio se gotovo u svakodnevnom govoru. Na njega smo se i navikli iako bi nas trebalo duboko uznemiravati i jako zbunjivati jer obiteljsko nasilje, dakle riječi koje nikako ne bi smjele stajati jedna kraj druge, obitelj i nasilje jer je obitelj oaza mira, sigurnosti, zaštićenosti ili oaza nasilja i paravan brutalnog iživljavanja nad slabijima. Ono što je sigurno jeste da nasilje u obitelji u najmanju ruku demistificira obitelj kao središte ljubavi, sklada i radosti jer je jasno da u mnogim obiteljima dominiraju neki drugi sadržaji.

Sve u svemu, dakle u prvom smo čitanju, imamo vremena za izvjesne izmjene treba imati u vidu da je ovo sigurno nadstranačko pitanje i sigurna sam da ćete upravo vi gospodine ministre prepoznati i našu dobru namjeru i prihvatiti iznijete prijedloge radi unapređenja ovog seta zakona koji nam je svima neobično važan.