Gotovo je. Zavjesa je spuštena, svjetla pozornice pogašena. Totalna anestezija popušta. Okrećemo se svakodnevici. Kakva je ona, to znamo?! Ništa lošija u odnosu na 14. jun kada je sve počelo u Rusiji i ništa bolja u poređenju sa nedjeljom 15. jula kada je sve završilo slavljem i kišom na moskovskom stadionu „Lužnjiki“! Taj mjesec dana donio je san. Jedni su ga dosanjali, iako je falila svega jedna i to zlatna sekvenca do apsolutnog uživanja u potpunoj „rem fazi“ sna. Emotivno je i srebro boje zlata! Drugi su svoju naciju doveli svega do „sporih talasa“ za koje stručnjaci tvrde da su prva kratkotrajna faza snivanja, jer su svjetsku fudbalsku smotru napustili u isto takvoj „prvoj fazi“ turnira!!!

Prvi su nacionalna selekcija Hrvatske koja je završila na drugom mjestu, a drugi su nacionalna selekcija Srbije koju je zvanično svjetska fudbalska federacija postavila na „duplo drugo mjesto“ – 22! 

O kvaliteti igre, taktici i ostalom – ne previše, jer ako dođeš do finala onda je sve rečeno. Čvrsta simbioza nacionalne vrste i čitave nacije vidljiva tokom čitavog šampionata, a posebno na dočeku u Zagrebu. Jedinstvo i disciplina unutar tima, uz pokazan individualni kvalitet, sa precizno izraženim ciljem – stići do kraja. Na tom putu bila je i čvrsta ruka kad šef glatko odstrani i kući pošalje nezadovoljnog igrača. Gdje bismo stigli, ne samo u Hrvatskoj nego i državama okruženja, kada bi premijeri ‘ladno, poput selektora, izbacivali grešne ministre koji (in)direktno svoju ili tuđu ruku duboko „zabure“ u kesu svih nas zvanu državni budžeti!? Bili bi i po tome, ako ne drugi onda barem visoko u svijetu, a ne na današnjem dnu Evropske unije kao elitnog dijela tog svijeta!

Prezentacija nogometne vještine hrvatskih igrača, osim Hrvatske, mobilisala je u navijačkom smislu i ex-Yu fanove, što do sada nije bio slučaj. Kao što nije bio slučaj da u istom danu, bezmalo i u isto vrijeme, u finalima na velikim sportskim arenama i Hrvatska i Srbija, dvije u svjetskim razmjerima male države, stavljaju šlag na tortu. Pred čitavim svijetskim marketinškim, medijskim, političkim…,audotirijumom izloženo je ono najbolje u sportskom smislu šta se ima – fudbaleri u Moskvi, a Đoković na travi Wimbledona! Navijačka podrška Hrvata Đokoviću nije izostala, kao što nije izostajala ni podrška Beograđana i Novosađana hrvatskim fudbalerima tokom čitavog turnira. Oni koji vrhunski sport ni dalje nemaju snage „lučiti“ od nacionalne boje gena, logičku poveznicu vide u činjenici da je jednom od junaka hrvatskih pobjeda otac Srbin, a junaku Wimbledona je majka Hrvatica!  Doduše najviše takve međusobne podrške je pruženo na internet portalima, jer (još) je ipak manje opasno napisati nego javno skandirati! Ali pozitivan pomak je evidentno obostrano učinjen.

Dobrim smatram da je velik broj Srba u Hrvatskoj državnu selekciju (konačno) ozbiljnije počeo doživljavati svojom. Nadam se da taj „proces“ neće biti zaustavljen ni skandiranjem „Ubij Srbina“ neku veče u Vinkovcima i još nekim mjestima, ni činjenicom da Perković-Tomson nije bio „uljez“ u otvorenom busu od Plesa do Trga već dragi gost pozvan od dvojice glavnih u ekipi! Vjerujem da ni status na društvenoj mreži jednog od fudbalera „stigao je kralj, jedan jedini“, kao ni nekoliko pjesama tog „kralja“ egzaltiranoj publici i igračima neće biti od presudnog značaja da se trend pozitivne percepcije ugrozi. Istina, možda bi „ugroze“ bilo da u ekstazi kad igrači i publika traži Tomsona na „bis“ nije naprasno „nestalo struje na bini“! Jer da organizator nije „oktroisao“ spontanost, nakon „Gena kamenih“ i “loše godine četr’est pete”,  vrlo moguće bi se pjevalo i o „prirodnim ljepotama sa izvora rijeke Čikole“!

Vjerujem da Srbima u Hrvatskoj neće najbolje sjesti ni posebno isticanje, iznad ostalih struktura društva, hrvatskih branitelja u zaslugama za istorijski uspjeh reprezentacije. Jer od rata su prošle 23 godine i jer u osvajanju Rusije  nije bila vojnička već nogometna “čizma”!

Ne zbog samih branitelja već činjenice da ova kategorija hrvatskog društva, koju često mnogi u većinskom hrvatskom narodu smatraju privilegovanom, brojčano raste u proporciji kako raste broj godina od završetka rata! A time rastu svakako i materijalne prinadležnosti nauštrb svih ostalih društenih staleža.

Ali da bi  bilo prihvatljivije, razumijevajmo rečeno u kontekstu da  još nismo društvo potpuno uređeno po demokratskim uzusima pa se nismo oslobodili „atavizma“ klicanja vođi pojedincu ili vođi društvenoj klasi! Uostalom, nedavno pročitah, iako ne sadržajno isto ali porukom sigurno da, na nekom lokalnom portalu iz južne Srbije – „dobio sam blizance – hvala Vučiću“!!!

I sada kada je sve završeno resetujemo se. Čestitke hrvatskim nogometašima! San je (ipak) odsanjan! Trljamo snene oči. Najradije ih ne bismo ni otvarali jer odljev ljudi iz Hrvatske se nastavlja, splitskoj bolnici fali 132 doktora, ugostitelji na Jadranu zatvaraju konobe jer, zamisli nezahvalnika niko neće 15 sati da radi za ‘iljadu i po kuna, ne znamo hoće li ako dočekamo penziju ona dočekati nas, „gužva“ pred kontejnerima za smeće i na zavodu za zapošljavanje…!

A prebogati Katar 2022. i slijedeća prilika za neki novi san je (pre)daleko!   

foto: novilist.hr