Mile Horvat u ime Kluba SDSS-a juče je učestvovao u saborskoj raspravi o Prijedlogu zakona o izmjenama i dopuni Zakona o lovstvu u prvom čitanju.

 

Ja ću pokušati prokomentirati ove izmjene Zakona o lovstvu iako se one na prvi pogled kao što je rekao uvaženi kolega Klarić sa kojim se, sa čijom se raspravom u potpunosti slažem. Dakle radi se o benignim izmjenama, međutim kroz dva članka ja mislim da su oni otvorili vrlo ozbiljnu suštinsku raspravu o gospodarskoj grani koja se zove lovstvo.

Lovstvo je po nama, po mom viđenju stvari privredna grana, ona je i ekološka komponenta, lovstvo je sport, lovstvo je i turistička grana jer neki podaci kažu da je prošle godine po osnovu lovnog turizma u Hrvatsku došlo negdje preko sedam tisuća turista odnosno lovaca, a znamo da su lovci vrlo izdašni kupci i vrlo dobre platiše i da je lovstvo vrlo skup sport. Ali lovstvo je za mene prije svega nauka, a ja ću to pokušati u par rečenica objasniti.

I zato nije dobro što se o ovom lovstvu kao jednoj ozbiljnoj djelatnosti priča sporadično. Naravno da ne mora postojati interes kolega, ne mora postojati ni interes javnosti, to je individualno opredjeljenje, ali je činjenica da se o lovstvu više problematizira i više raspravlja na regionalnom nivou, na županijskim skupštinama nego što se raspravlja u Parlamentu. Ja u ovim sazivima se ne sjećam da smo jedanput razgovarali ozbiljno o temi lovstva. Mislim da to nije dobro i nadam se kada se budio donio novi Zakon o lovstvu, integralni zakon da će to onda biti prilika da se o svemu razgovara. Zato sam ja htio dati neka svoja razmišljanja pa ukoliko pomognu kod novog zakona, pomognu, ukoliko ne, ne.

Kažem zbog toga što sam u životu imao jednu privilegiju da sam prve profesionalne korake počeo raditi u tada vrlo velikoj lovnoj firmi koja se zvala Lovno-šumsko gospodarstvo Jelen koje je imalo jedan dio teritorija u Hrvatskoj, šumskog prostora i lovnog prostora, područja, jedan dio u Vojvodini i bila je brend brend lovstva, lovni brend i imao sam privilegiju slušati kako nauka se brine o lovstvu. I žao mi je što smo ta iskustva vrlo olako odbacili po inerciji svega onoga što je bilo u prošlom sistemu nije dobro. Mi ćemo krenuti ispočetka sa nekim novim teorijama i to nije dobro jer smo time odbacili iskustva 30 i više godina mukotrpnog naučnoga rada i ispitivanja, praćenja i razvoja jelenske divljači, jer smo time došli na kraju u sam vrh lovnoga turizma po nekakvoj novčanoj efektivi i po vrijednosti pojedinih lovnih trofeja. Dakle to je ta naučna komponenta o kojoj smo malo pričali i o kojoj i današnje lovstvo malo govori misleći da je lov samo odstrjeljivanje, da je lov ono meso koje se vidi, da je lov onaj turizam koji se naplati. Ne, lovstvo je vrlo skupa i dugotrajna djelatnost. Jednog jelena da podsjetim da bi ga oprihodovali kao visoku medalju morate u njega ulagati 11 do 12 godina. I to je stvar o kojoj bi trebalo razgovarati možda nekom drugom prilikom.

Dakle ja sam se odlučio da prokomentiram ova dva članka, članak 2. izmjena koja je, u koju je ugrađena direktiva EU, koja je ugrađena po mom viđenju iz alarmantne situacije jer očito je netko vidio da je ornitološka komponenta vrlo slaba, da je pernata divljač u Europi ugrožena pa je ugrožena i kod nas i da tu treba nešto učiniti, decidnom zabranom kao što je to rečeno u članku 2.

Potvrda toga je i vrlo dobro objašnjenje mladog kolege Mikuške, kojega ja izuzetno cijenim jer sam mu poznavao i oca i znam da vrlo utemeljeno govori kada govori o stanju ornitologije u Hrvatskoj u ovom dijelu gdje ste vi dali u objašnjenju u tumačenju ovog zakona.

I to treba, ovom njegovom prigovoru treba obratiti vrlo veliku pažnju jer je čovjek vrlo stručno obradio tematiku ornitologije. I upozorio na stanje u pernatoj divljači i stanje je vrlo alarmantno.

Međutim članak 3., on je ovako jedan benigni članak koji je rekao u članku 83. stavku 1. riječ u kojem ta divljač stalno žive brišu se. I kraj, gotovo, više ne znamo o čemu se radi. Međutim, suštinski radi se, po meni, vi ste to sad iskoristili ovu priliku dopuna da bi proveli uputstvo Ustavnoga suda i brisali članak 3. i 4. i sveli ste na kraju kao što je kolega Klarić rekao odgovornost za štetu svih divljači pod jednu kategoriju.

Dakle ne pravite razliku više između stalno nastanjene divljači u lovištu i migratorne divljači. I sada smo mi pošto se radi kod nas o dominalnom sustavu lovstva gdje je vlasnik divljači je zajednica, odnosno društvo i ono svojim prenosi pravo korištenja, odnosno odstrjela te divljači prenosi na korisnike koncesijom ili ugovorom o zakupu, je li tako, to je model koji smo mi u Europi usvojili, vi ste onda dali mogućnost da se odstrjel divljači kroz lovo zakupninu, dali ovo zakupcu pod određenim uvjetima.

I sada u tim određenim uvjetima, osnov za korištenje je lovno gospodarska osnova. U toj lovno gospodarskoj osnovi imate nešto, nekakav fond divljači ili nemate. I ako nemate u fondu divljači koji ste zadužili kroz lovno gospodarsku osnovu, tu divljač koja migrira i čini štetu onda je nelogično da ste vi određeni ovom zakonskom odredbom da snosite odgovornost za štetu koja je samo u migraciji u prolazu i koju vi ne možete kontrolirati, ne možete ni odstrijeli da bi nadoknadili štetu.

Vi ste ovdje tu stvar prilično pojednostavili. Ja ovo smatram samo prijelaznom fazom. Jer ukoliko ostaje ovakva definicija članka 3. nije dobra, po meni.

Dakle generalno ste rekli, generalna odgovornost za štetu od divljači je na lovo zakupniku. Nema objašnjenja. Iako odluka Ustavnoga suda kaže da je novo zakonodavno rješenje, mora na jasan način propisati pretpostavke odštetne odgovornosti za migratornu divljač.

Prema tome, mi u sljedećoj fazi kada budete propisivali, kada budete donosili cjelovit Zakon o lovstvu morate povesti računa o ovoj kategoriji divljači koja čini štetu evidentnu i naći model, razraditi model kako napraviti distinkciju između štete po toj osnovi i štete po osnovi divljači koja je u lovno gospodarskom zaduženju svakog lovačkoga društva.

Mislim da ako, svako drugo rješenje će biti nepravedno prema lovačkim društvima jer ne možemo generalizirati, tjerati lovačka društva da apsolutno odgovaraju za sve štete koje se na njihovom teritoriju dešavaju a znamo da lovačka društva kao što je rekao kolega Klarić nemaju osnovnih izvornih prihoda osim članarine, sva su lovačka društva gotovo pod nekakvom blokadom, ne mogu se financirati iz tih svojih članarina i jednostavno njihovo funkcioniranje se svodi na vegetiranje. I takva je i kvaliteta lovstva onda. Dakle moramo stvar promatrati u nekakvom širem kontekstu.

Kada se radi o štetama na motornim vozilima koje su najosjetljivija stvar, ja ću ovdje reći da neki podaci govore da su štete godišnje na šteti od divljači na vozilima prelazi gotovo 20 milijuna kuna na godišnjem nivou. To su veliki novci. Kako tu naći srazmjer između toga, između neke pravedne odštete?

Koji je model pravedne odštete? Zakon o obveznim odnosima je to rekao na nekakav način. Praksa je i definirao na nekakav način kao što je to rečeno. Međutim, praksa govori da to nije najbolje rješenje. Praksa govori da su sudski postupci u tim slučajevima jako dugotrajni i skupi.

Praksa govori da sve zavisi od procjene onoga prvog policajca koji izlazi na uviđaj pa procjenjuje da li ste prekoračili brzinu ili niste. Ako ste po njegovoj procjeni prekoračili brzinu, niste se prilagodili uvjetima vožnje vi ste krivi za nalet divljači. Ako je on rekao da je u tom nalazu napravio povoljniji nalaz za vas onda ste se prilagodili uvjetima vožnje, onda je za štetu od divljači odgovorno lovačko društvo koje vam to ne može platiti nikako. Možete ga sudski blokirati. On nema novaca, dakle to da vam i stvar se vrti u krug.

Osiguravajući, model osiguravajućih društava jedno vrijeme je funkcionirao. Kad su osiguravajuća društva počela biti zatrpana sa takvim odštetnim zahtjevima onda su povećali premiju višestruku. Pošto nema zakonske obaveze lovačkih društava da osiguravaju se od tog oblika štete onda se oni niti ne osiguravaju.

Prema tome, mi smo se našli u ovoj vrlo delikatnoj situaciji odšteta odgovornost za štetu od divljači u začaranom krugu. Nemamo nekakvo kvalitetno rješenje za to. Ja ga ovog trenutka ne vidim. Zato bi bilo dobro da se o tome otvori nekakva rasprava, da stručnjaci i pravni stručnjaci, ljudi koji imaju određena iskustva o tome nešto kažu.

Isto tako šteta, odgovornost za štetu od divljači na usjevima je jedno vrlo opasno stanje. Jer nije problem, je problem svakom je svoja šteta najveća. Međutim kada vam divljač uđe u tablu od 100 ha, a ja imam ovdje video snimak od prije 8 dana u prostoru Baranje u općini Popovac, gdje moj kolega snima i prati jelensko krdo preko 150 komada divljači u tabli od 100 ha posijane kukuruze.

Dakle, gdje prođe tih 150 komada jelenske divljači tu više nema berbe. Tko će odgovarati za to? Da li lovačko društvo domicilno koje nema šanse da nema u osnovi gospodarenja lovačkom divljači, a to je divljač koja je vjerojatno migrirala iz susjedne Mađarske.

Tko će odgovarati za to? Tko će tom čovjeku naplatiti štetu? Osiguranje to radi na način da i kad si osigurao se od tog rizika štete to bude minimalna odšteta jer osiguravajuće društvo to nastoji minimizirati.

Prema tome, ja mislim da je generalna ocjena u takvim situacijama mora biti država odgovorna za ove oblike štete. Ako je divljač opće dobro, ako je to prirodno bogatstvo svih nas kao što to piše u zakonu, onda i odgovornost od tog općeg dobra, od tog prirodnog …/Govornik se ne razumije./… mora biti na teret državne šire zajednice.

Prema tome, takav nekakav model mislim da bi trebalo u buduće se napraviti. I treća stvar na koju bih skrenuo pažnju. Nikad nismo razgovarali o činjenici na koji način i pod kakvim uvjetima su se dijelile koncesije, lovište u koncesije.

Mi smo pričali i znamo da je lokalna, odnosno regionalna samouprava davala lovišta u zakup lovozakupnicima. Ja ovdje imam podatak zadnje skupštine Osječko-baranjske županije, izvještaj pod kakvim uvjetima su lovačka društva dobila godišnje po kojim cijenama godišnje lovozakupnine su dobili lovište na korištenje. Da li znamo pod kakvim uvjetima su dodjeljivane koncesije državnog lovišta na 30 godina? Nikad nismo dobili zvanično taj podatak.

Ja ovdje se bojim, dakle ja imam pravo govoriti činjenično, ali se pribojavam da je ista stvar urađena kao i koncesija za poljoprivredno zemljište, pa da ste za vrlo jeftine novce dobili mogućnost da 30 godina koristite društveno dobro, a da pri tom društvena zajednica od tova povratno nema ništa. Dakle, ako ste pod jeftinim novcima dobili koncesiju na državno lovište vi osim toga što gospodarite tim u svom interesu, u interesu vlastitoga lovnoga turizma državi osim te sitne koncesije ne plaćate ništa i društvo od toga nema koristi.

I bilo bi dobro da jednog dana dobijemo nekakav podatak da vidimo pod kakvim uvjetima su te koncesije na državna lovišta data prije 15 ili 20 godina. Mi ćemo podržati ove izmjene zakona, ali mislim da bi trebalo kod integralnog novog teksta prethoditi jedna ozbiljna rasprava i struka i zainteresirani društveni subjekti bi trebali dati odgovore na ova dva, tri ključna pitanja

MILIJAN BRKIĆ:

Zahvaljujem uvaženom kolegi Mili Horvatu na ovoj raspravi.

Imamo dvije replike.

Prvi se za repliku javio uvaženi kolega Tomislav Klarić, izvolite.

TOMISLAV KLARIĆ:

Uvaženi kolega Horvat, prije svega hvala što ste mi se pridružili u davanju ozbiljnosti ovoj temi koju su u startu naručili bili predstavnici kluba SDP-a i Živog zida omalovažavajući ovu problematiku u svojem nastupu i politizirajući ovu temu.

Ono što ste se nadovezali na moju raspravu, a svakako treba istaknuti je gospodarska važnost ove grane. Dakle, govorimo o nečemu, ja pozivam svih u Varaždin na sajam lova i ribolova pa ćete vidjeti da lov nije samo ta puška i taj nekakav lovac u šumi koji puca u nešto, da je to jedan ogroman kapital u onom smislu pokretanja razno raznih gospodarskih grana od proizvodnje oružja, streljiva, pa do opreme za ribolov, za lov, obuće, odjeće, ne znam čega sve ne što se sad u ogromnim količinama unosi.

Kad ste spomenuli tih 20 milijuna štete na vozilima to je problem. 20 milijuna mora netko platiti. Plaća onaj koji novca nema, odnosno koji ima novac da bi plaćao državi zakup lovišta, da bi izvršavao obveze iz lovno-gospodarske osnove po pitanju uzgoja i zaštite divljači. I onda se dovodimo u situaciju da svu tu snagu te gospodarske grane ne možemo iskoristiti u cijelosti, a da ne govorimo o onom obimu šteta koje su na poljoprivredi, koje ste se vi dotakli kad krdo nečega dođe u tablu uzgojene pšenice ili kukuruza.

Dakle, to je jedan problem koji moramo cjelovito sagledavat i u svakom slučaju i ministarstvo sa svoje strane, mi ovlaštenici sa svoje strane, ali ovaj dio koji se odnosi na same štete od divljači definitivno se mora regulirati na drugačiji način jer ovako nešto je neprirodno.

Mi plaćamo štetu za nešto čime ne gospodarimo i država nam ovakvim zakonskim rješenjem, a činjenica je da Ustavni su u svojoj rješidbi nije to tako ni rekao kako je navedeno u ovoj izmjeni zakona.

MILIJAN BRKIĆ:

Zahvaljujem uvaženom kolegi Klariću na replici.

Odgovor uvaženi kolega Horvat.

MILE HORVAT:

Slažem se s vama kolega Klarić, dakle Ustavni sud je ja sam dobro pročitao presudu Ustavnoga suda i vrlo je jasno dao nalog na koji način treba da se ova dilema riješi jer ja pretpostavljam da će to predlagatelj riješiti u onom cjelovitom tekstu. Ovo je jedno prijelazno rješenje i to bi kao takvo mogao prihvatiti, ali ako ostane takvo onda nije dobro. Još smo onda stvorili ponovno jedan pravni vakuum jednu pravnu nedosljednost koja će u praksi biti problem.

Druga stvar, lov i lovstvo je na nivou EU odnosno u zemljama EU sa velikom tradicijom kao što su Njemačka, Austrija, kao što je Italija vrlo velika i profitabilna industrija. I lovstvo i lov nije samo odstrjel divljači.

Ja sam inzistirao na komponenti nauke jer smo mi bili u situaciji u našem prostoru, da imate činjenicu da jelen i ta visoka divljač, divlja svinja nemaju prirodnog predatora. I ukoliko čovjek ne počne i nauka kontrolirati život te populacije onda ona postaje problem za zajednicu i za okolinu. Dakle postaje fizički problem kroz štete kroz neke druge stvari, a osim toga ako se želi ta stvar dići na viši nivo, profitabilni nivo da bi postigli vrlo visoke medalje, morate puno uložiti u pojedinu jedinku.

Onaj tko se bavi time zna o čemu pričamo, da li kroz selekciju, dakle kroz selekciju, kroz sanitarni odstrjel, kroz redovni odstrjel, kontroliranje genetike itd. da ne širim tu temu. Prema tome, ovo je naučna komponenta, ja inzistiram na naučnoj komponenti lovstva, a ne na onome što se banalno banalizira kroz medije. Lovac stavi pušku ide da odstrijeli da bi pravio kobasice.

MILIJAN BRKIĆ:

Zahvaljujem uvaženom kolegi Horvatu na odgovoru.

Sljedeći se za repliku javio uvaženi kolega Davor Vlaović.

DAVOR VLAOVIĆ:

Hvala potpredsjedniče Sabora.

Kolega Horvat, cijenim vaše znanje i iskustvo kada je u pitanju lovstvo i dobro je da ste spomenuli da lovstvo odnosno lovni turizam može biti jedan od oblika turizma koji bi produžio sezonu turističku u RH i koji bi dao priliku za gospodarske aktivnosti na tom planu. I dobro ste predložili da Ministarstvo poljoprivrede sagleda tu mogućnost zajedno sa Ministarstvom turizma, Hrvatskim lovačkim savezom na koji način olakšati protok lovaca, oružja, pasa preko granica i na koji način promovirati Hrvatsku kao lovnu destinaciju jer činjenica da i Baranja pa i Slavonska Posavina je nekad bila više posjećena od strane lovaca i gdje smo imali značajne prihode. To se sada nešto ponovno oživljava, međutim dosta je tu administrativnih barijera koji možemo zajednički riješiti.

I slažem se s vama da ne može biti teret samo na lovačkim udrugama u rješavanju problema šteta na vozilima u prometu nego se mora naći model kako da te naše lovačke udruge jel znamo da su većina naših lovaca pogotovo u Slavoniji i Baranji sa malim prihodima ili nezaposleni i da sami financiraju svoje udruge i da čak imamo i neke udruge koje su zbog tih šteta blokirane i ne mogu funkcionirati, mora se naći način da li je to kroz osiguranje vozila, da li je to kroz osiguranje vlasnika prometnica za štete od divljači i probati naći tu modele.

Ali želio sam istaknuti na još jedan problem. Mi ćemo ovim zakonom zaštiti određene vrste ptica kroz lovostaj itd., međutim u Slavonskoj Posavini nam se pojavljuje čagalj kao predator kojeg do sada nismo imali u lovno-gospodarskim osnovama koji čini velike štete i na pernatoj divljači i na srnećoj. I ti se mora zajednički vidjeti sa Hrvatskim lovačkim savezom i udrugama koje tamo gospodare na koji način tog predatora staviti u lovno-gospodarske osnove pogotovo što Europa ga želi zaštititi kao vrstu koja je ugrožena, dok kod nas vidimo da je prekobrojan što do sada nije bilo zabilježeno pa i znanstveno pronaći modele zašto se to događa i kako taj problem riješiti.

MILIJAN BRKIĆ:

Zahvaljujem uvaženom kolegi Vlaoviću na replici.

Odgovor, uvaženi kolega Horvat.

MILE HORVAT:

Uvaženi kolega, ja mislim da u svemu tome nedostaje u javnosti dosta edukacije. Mi se trebamo početi baviti edukacijom građana o društvenim komponentama o sferama društvenog života koje ostaje ovako na marginama koje nisu od velikog interesa. A lovstvo, dakle ne lov, preko lovačkih društava, nego lovstvo kao djelatnost, kao grana i ponavljam kao nauka posebna, je vrlo marginalizirano u društvu i onda je percepcija u javnosti takva kakva je prva informacija.

Isto tamo moram reći nije bilo vremena da se kaže, postoji određeni odnos između lovstva i zaštite prirode koje nije previše stimulativan. Dakle zaštitari misle da stvar treba konzervirati, a lovstvo ima teoriju da sve treba integralno na neki način uvezati i jedno drugom služiti.

Dakle, ja se slažem da ornitolozi imaju pravo slikati ptice, ali isto tako ornitolozi moraju znati da to ne mogu raditi u Kopačkom ritu u 4. ili 5. mjesecu kada se tele košute ili da to ne mogu raditi početkom 6. mjeseca krajem 5. kada se lane srne jer to je onda uznemiravanje prirodnoga mira i staništa za ovakve procese. Prema tome, tu stvar na neki način treba uskladiti, a mislim da treba prilično educirati ljude da bi znali o čemu se ovdje radi.

PRIPREMILA: Milena JURIŠIĆ