Nedavno sam upoznao prvog Srbina sa sindromom ratnog PTSP-a. Vjerojatno ih ima još, ali je prvi kojeg sam neposredno proveo dva sata divana. PTSP je svih ovih godina ekskluzivitet za većinski narod iz kojeg što stvarni što lažni PTSP-ovci ostvaruju materijalne povlastice. Dragi Barošević, bez obzira na pozamašnu dokumentaciju, fizički vitalan sedamdesetogodišnjak iz sela Ada u blizini Osijeka nekidan mi je ispričao svoju životnu priču. Ni po čuda da je Dragi bio vojnik, da je bio ratnik sa puškom u ruci, pa da me se ratne slike i traume u miru vraćaju i čine košmar mozga i duše.  Nikada Dragi nije oblačio niti jednu uniformu, nikada nije bio niti u jednoj kako kaže, ni odbrambenoj ni ofanzivnoj akciji¨! A “zakačio” je PTSP!

Zbog teškog invaliditeta kojeg je oslikavala smrvljena desna šaka i povređeno oko, što kao dar nosi od predratne 1987. i teške povrede na radu u tadašnjoj osječkoj tvornici namještaja „Mobilija“, nikada nije bio vojni obveznik. Jedino što je bio i što ga povezuje sa ratom, a i zbog čega vuče korijen ratnog PTSP kojeg je nastavio „Kafkijanskim“ procesima u miru, je činjenica da je sumorne ratne jeseni 1991. brao kukuruz na svojoj njivi zvanoj „Đurin Salaš“!!!

SA ĐURINOG SALAŠA PO BATINE U ĐAKOVAČKU POLICIJU

„Tog nesretnog dana otišao sam brati kukuruz na svojoj njivi. Neprimjetno su mi se privikla petorica-šestorica hrvatskih vojnika, uhapsili me, vezali i silom proveli do policijske stanice u Đakovu“, priča na momente vrlo žustro podižući ton Dragi. Od njegove njive do Đakova je 40-ak kilometara. U Đakovu je proveo kako kaže pet najtežih dana u životu. „Tu počinju moje fizičke kalvarije jer sam tokom pet dana boravka u hrvatskoj policiji konstantno izložen fizičkoj torturi odnosno tuči. U udarcima se smjenjivao kako je ko htio. Polomljena mi je noga, udarcem kundakom izbijeni prednji i donji zubi“. Preživio je i desetak „školjcanja“ pištolja čija mu je cijev bila u ustima. „Aj’ti znaj ‘el pištolj pun il prazan. Dok „školjcne“ i shvatiš da si ovaj put ostao živ prođe čitava vječnost. I tako u krug, priča mi Dragi Barošević.

Nakon, kako kaže pet najdužih dana u životu, pušten je bez ikakvog pisanog dokaza da je boravio u pritvoru, da je za bilo šta osumnjičen, osuđen ili presuđen. Razmjenjen, dakako kao civil,  u Nemetinu blizu Osijeka.  U svojoj rodnoj Adi narednih godina Dragi se oporavljao od fizičkih i psihičkih trauma. Polomljene kosti su prerasle, ali na mjestima sve i jednog izbijenog zuba u đakovačkoj policiji, nije izrastao niti jedan novi!!!

Vremenom Dragi saznaje da mu se ime nalazi na spisku „pobunjenih Srba“ na koje se odnosila hrvatska abolicija, odnosno opraštanje države za oružanu pobunu. „Kako da budem aboliran, a nisam se ni pobunio. Nit sam mobilisan, nit imao ikad oružje, ni uniformu. Brao sam mirno svoje kur’uze. I odjednom pobunjenik protiv države“! Kako je to moguće?

KAD ĐAVO OD ŽELJE ZA PRAVDOM NEDA MIRA

Nažalost nije mu dao đavo mira! Uzima uglednog osiječkog advokata Filakovića sa namjerom da pravnim putem poštujući državu, pred pravosudnim instancama skine svoje ime  spiska kojem ono nikako ne pripada. Tu počinje kafkijanski proces samo što glavni junak nije Austrijanac JOZEF K. već Srbin iz Ade Dragi Barošević!!!

Od suda dobija odbijenicu uz obrazloženje da mu ne mogu izaći u susret jer nema pravosnažne presude pošto se protiv njega nikada nije ni vodio sudski proces. Sud nije uvažio priloženu činjenicu, odnosno popis aboliranih za oružanu pobunu, koji je od istog suda nekoliko godina ranije Dragi legalnim putem ishodovao, a na kojem je i njegovo ime!!!? Ali je zato od istog suda, pošto je izgubio parnicu, dobio „čestitku“ sa nalogom za plaćanje sudskih troškova u visini od 7000 kuna! Novca nije imao jer tada nije imao penziju koja je opet posebna priča u odnosu institucija prema pojedincu u RH. Uglavnom, za navedeni iznos stavljena mu je hipoteka na porodičnu kuću i to je trajalo godinama sve dok nije skupio i zadnju lipu uključujući i zateznu kamatu i platio državi svoju pravdoljubivost!!!

Nažalost, nemirni duh i želja za pravdom opet mu nije dala mira. Isti advokat u njegovo ime sastavlja odštetni zahtjev prema državi za fizičku i psihičku torturu koju je preživio u policiji u Đakovu. Jer uniformisana lica koja predstavljaju državu su ga protivpravno kao civila uhapsila u kukuruzima, kidnapovali, sproveli u Đakovi i tamo maltretirali.

SREĆOM JE TRAŽIO SKROMNU ODŠTETU

„Srećom ne sastavismo visok odštetni zahtjev. Procjenio sam da moje fizičke i duševne povrede što znači; slomljena noga i par rebara, izbijeni svi zubi, ono „škljocanje“ pištolja u ustima, desetak kundaka u rebra i prsa – vrijede otprilike 8 ‘iljada evra“, pomalo sa ironijom u glasu priča Dragi. Zašto srećom? I ovaj proces je izgubio, a kako se prema visini odštetnog zahtjeva plaćaju i sudski troškovi, pošto je zahtjev bio ne naročito velik, nisu veliki bili ni sudski troškovi. „Svega“ pet iljada ali srećom u kunama!!! Sud je njegov odštetni zahtjev odbio jer nema pisanog traga da je ikada uhapšen, da je ikada sproveden u Đakovo, da je ikada tamo tučen i da je ikada razmjenjen“!!!

Kako je u međuvremenu izmirio troškove prvog izgubljenog procesa i kuću oslobodio hipoteke i kako je između dva procesa dobio invalidsku penziju, ove troškove je godinama podmirivao iz blizu polovine penzije. „Neko mi je u ime države izbio zube i samo što me nije usmrtio, a ja sam toj istoj državi godinama davao skoro polovinu penzije na mjesečnoj bazi“! Dobivao je 970 kuna, a sudsku „štentu“ plaćao sve do izmirenja 420 kuna !!!

„Možda ja i ne bi izgubio ovaj spor da mi jednog petka, meni crnog petka, u 4 sata popodne moj advokat Filaković nije javio da mi otkazuje punomoć za zastupanje i rekao da nađem drugog advokata. A kako ja star, pravno nepismen i fizički polomljen seljak iz Ade od petka popodne do ponedjeljka u devet sati kada je bilo zakazano završno ročište u ovom predmetu nađem drugog advokata. I da ga nađem ne bi imao dovoljno vremena da se upozna sa predmetom“, rezignirano priča Drago dok nervozno premeće papir po papir u jednoj od pet fascikli koje stalno sa sobom nosa u roza ručnoj torbi. Advokat mu je jeste otkazao zastupanje, ali ne i naknadu. Novih 3 000 kuna  (400 evra) sa Dragina konta za dotadašnje advokatske usluge!!!

Ni u jednom ni u drugom sporu nije se mirio sa prvostepenim presudama. Išao je do Vrhovnog suda. Ali epilog, po njega negativan, je isti!

KAD TE ‘OĆE, ONDA BAŠ ‘OĆE!

Osim sudskih zavrzlama ratnog i poratnog miljeoa, ima Drago i one predratne! Godine 1987. na poslu u osječkoj firmi teški stroj umjesto fosne od dva i po cola smrvio Dragi šaku i povredio oko. Četiri godine je bio na bolovanju. Sve do proljeća 1991. „I onda dva dana prije negoli se trebala sastati komisija da procjeni moje radne sposobnosti odnosno da me pošalje u penziju jer sam bio nesposoban za rad, meni je iz firme u kojoj sam do tada radio 22 godine – stiglo rješenje o otkazu!!!

Ne samo da nije dobio odštetu za trajnu i tešku fizičku povredu kojom je postao stoprocentni invalid, nego mu vrijeme provedeno na bolovanju nije uračunato ni u radni staž niti mu je predratna firma uplaćivala doprinose. To je saznao dosta godina nakon rata kada je pokušao da pred Hrvatskim zavodom za zdravsteno osiguranje izdejstvuje „pravu penziju“!

„Kada su me slali u invalidsku penziju godine 2012., rekli su mi da ću do navršenih 65 godina života primati ovu privremenu, a od 65 pa dok me Bog poživi pravu. Ta prava penzija trebala bi biti veća za 600-injak kuna što na ovih sadašnjih 970 i nije malo“, kiselo se smješka Drago komentarišući na svojem ličnom primjeru da pravo i pravda rijetko kada idu zajedno. Treba li reći, u međuvremenu za te 4 godina od Dragijeve privremene penzije do „penzionog punoljetstva“ sa 65 navršenih godina“ promjenio se Zakon koji sada kaže da prva penzija koju dobiješ bez obzira kakva je i kolika, da je to i trajna penzija!!!

Jedina korist dok je jurio „pravu penziju“ je spoznaja da mu firma za vrijeme bolovanja od 1987. do 1991. nije uplaćivala doprinose!!!

KRENU DRAGI NA ŠTRASBUR, A ZAVRŠI NA PSIHIJATRIJI SA PTSP-om

E sad mu je već prekipjelo. Zbog svega šta mu razni sistemi od pravosuđa do penzionog rade presavio je tabak i tužio državu Hrvatsku pred Međunarodnim sudom u Štrasburu!!! Dok čeka stav ovog suda, otišao je do svog doktora porodične medicine, uzeo uputnicu za vukovarsku psihijatriju na kojoj mu je jedan od vodećih ovdašnjih stručnjaka, Srbin po nacionalnosti, dijagnostikovao PTSP! Uz terapeutske razgovore i medikamente lakše će prebroditi sve one sudske i druge sporove koje je prošao kao i ovaj što čami u Štrasburu.

I (pri) kraju šlag na tortu apsurda; mogao je Dragi dobiti status hrvatskog ratnog vojnog invalida!? Mogao je uz to dobivati masnu novčanu apanažu i od nje više negoli solidno živjeti. Sve je to mogao iako nikada nije bio, ne samo hrvatski, nego ni sekude ni srpski vojnik pošto ga je rat zatekao na strani pod srpskom kontrolom! Mogao je da od svega više ne „ljubi“ pravdu, pravičnost i poštenje. „Prije nekih šest-sedam godina došao mi je prijatelj Hrvat iz Osijeka i ponudio da će mi bez ikakve novčane naknade riješiti status hrvatskog ratnog invalida. Jer vidljivu povredu ruke i oka već imam. Nemari da to što je vidljivo nije nastalo od granate ili puščanog taneta, već od drvotokarskog stroja i to četiri godine prije početka rata! Jer tako se danas, kaže Dragi citirajući osječkog prjatelja, radi!

Ponudio mu je taj prijatelj da će mu izdeklamovati imena „postrojbi“  u kojima je (navodno) bio i imena „zapovjednika“. Da će ga podučiti kako je, kada i u kojim akcijama ranjen u ruku i oko. U istu ruku i oko koje je oštetio stroj za drvo 1987!

Da sam htio poslušati, eto Dragog Baroševića od jadnika kojeg hrvatska policija mlati u Đakovu i koji vodi procese protiv države, preko noći u statusu hrvatskog ratnog ranjenika! I et’ot moj prijatelju Dragog Jovanovića sadašnje sirotinje sa sto evrića penzije, na blizu ‘iljadu evrića naknade koliko bi vredile rane Dragog Baroševića „hrabrog hrvatskog vojnika!!! Ni trena se nisam razmišljao. Zahvalio sam osječkom prijatelju jer taj gest kojim mi je želio pomoći zaista cjenim. Jer da sam i tren se dvoumio onda to ne bi bio ja Dragi Barošević, rođen u Adi 22.9.1949., od oca Nikole i majke Savke, državljanin RH, po nacionalnosti Srbin.

NEĆE DRŽAVA, AL MORDA ĆE JAVNOST ČUTI VAPAJ

Slušao sam ga netremice i čudom se čudio. Poslije kafkijanskih procesa i dramaturških životnih obrata i ponuđenih mu preobrata, u Dragom još ima živosti i energije. Nije stao niti se pokolebao. Iz ko zna koje fascikle po redu vadi papir manje žut od ostalih. Novijeg je datuma.

Čak potpuno svjež i naslovljen:

OTVORENO PISMO HRVATSKOJ JAVNOSTI!!!

U nemogućnosti da se izborim sa pravosudnim, socijalnim, zdravstvenim i drugim sistemima u Republici Hrvatskoj, ja Dragi Barošević, rođen 22.9.1949. od oca Nikole i majke Savke, državljanin RH, po nacionalnosti Srbin, koristim institut otvorenog pisma da se obratim sredstvima javnog informisanja i sveukupnoj hrvatskoj javnosti. Cilj pisma je upozoriti, mada nažalost znam da nisam jedini sa ovakvim problemom, javnost sa tragičnim situacijama u kojima se danas nalazi pojedinac kada se u borbi za svoja prava uhvati u koštac sa institucijama raznih instanci. Želim ukazujući na brojne propuste sistema koje sam osjetio na svojim leđima inicirati promjena kako bi sistem, bilo pravosuđe, bilo socijalne ili zdravstvene službe, konačno postale servis na usluzi građanima, a ne bile konstantna i uporna noćna mora – odnosno teret za građane. Iskreno se nadam da će moje pismo biti shvaćeno kao vapaj pojedinca protiv sistema. Vapaj pojedinca koji želi samo pravdu i naknadu za pretpljene fizičke i duševne boli jer je bio izložen torturi bez ikakovog pravnog osnova. Vapaj pojedinca da mu se isplati zarađena imovina u punom iznosu za 22 godine radnog staža.

Nadam se da će moje pismo biti mali doprinos kako se ovakve stvari ne bi dešavale bilo kojem drugom pojedincu u RH. Takođe se nadam da će biti makar i mali doprinos da se svaki čovjek u RH osjeća pravno sigurnim na način kako je to u drugim zemljama Evropske unije… Svoju istinitu na argumentima i dokazivim činjenicama zasnovanu životnu priču, slobodan sam prezentirati svim zainteresiranim medijima u Republici Hrvatskoj i šire. Dosta je šutnje i patnje malog običnog čovjeka pred gvozdenim karikama sistema!!!

I zaista, stvarno. Dosta je zapleta, kulminacije i peripetije ali bez raspleta, čak i za tri života, a ne jedan jedini život slavonskog rabadžije Dragana Dragog Baroševića!

I aferim i mašala na hrabrosti i upornosti.