U nastavku zasjedanja 7. sjednice Hrvatskog sabora na dnevnom redu bilo je drugo čitanje  Konačnog prijedloga Zakona o poljoprivrednom zemljištu. U ime Kluba zastupnika SDSS-a govorio je prof.dr. Milorad Pupovac. Obraćanje prenosimo u cjelini;

Ovaj prijedlog zakona je iznimno važan zbog više razloga, njih je iznio i sam ministar u svom obrazloženju, ja ću ponoviti one koje je Klub zastupnika SDSS-a smatra posebno važnim. Doista je neophodno da se zemljište koje se ne obrađuje, bilo u vlasništvu RH, bilo u vlasništvu fizičkih osoba u skladu sa adekvatnim zakonskim rješenjima može staviti u upotrebu i u korištenje. To je prvo i to Klub zastupnika SDSS-a podržava.

Drugo što je čini mi se posebno važno jeste da se izbjegnu dosadašnje prakse o kojima je ministar iscrpno i uvjerljivo govorio ovdje, a to je da se ne uništava malog poljoprivrednog proizvođača, da se ne uništava poljoprivredno domaćinstvo, da se ne uništavaju seoska naselja kao što se to činilo u dosadašnjim praksama i da se uvede reda u to kako će se i na koji način definirati odnosi između napora države da potpomogne poljoprivrednu proizvodnju, da je oživi, da je iz stanja vrlo niske obrađenosti i vrlo niske poljoprivredne produktivnosti dovede do stanja koje će biti mnogo bolje nego što jeste i konačno da se stvori zakonski okvir koji će omogućiti da raspoloživa sredstva iz europskih fondova budu korištena na pravilan i na valjan način u cilju unapređenja poljoprivredne proizvodnje.

A opet u zaštitu s jedne strane onoga što je poljoprivredno zemljište, a s druge strane u zaštitu svih poljoprivrednih proizvođača koji rade svoje poljoprivredno zemljište od onih koji ga ne obrađuju i čija neobrađenost u velikoj mjeri na različite načine može ugrožavati zdravlje ljudi i može ugrožavati ekološki sistem, može ugrožavati poljoprivredne proizvođače koji nastoje obnoviti poljoprivrednu proizvodnju. I u tom pogledu mi smo suglasni sa predlagačem, suglasni smo sa ministarstvom, suglasni smo sa ovim prijedlogom jer to su zajednički ciljevi.

Ono što je glavni interes Kluba zastupnika SDSS-a jeste zaštita vlasnika, posebno kada su posrijedi fizički vlasnici. Primjećujemo da u ovim ciljevima u ovim opravdanim ciljevima ne bismo dospjeli do situacije da bude ugroženo vlasništvo ili da se stvaraju tereti na vlasništvu ili pak da vlasniku stvaraju dodatni financijski troškovi koje oni iz različitih razloga ili ne bi mogli podnijeti ili ne bi trebali podnositi.

Iz tih razloga ćemo mi biti slobodni i u ovoj raspravi kao i u našim amandmanima koje prilažemo ovoj raspravi na ovaj prijedlog zakona skrenuti pažnju na sljedeće:

Prvo, što se tiče članka 14. stavka 1., mi smatramo da bi svakako bilo primjerenije, sigurnije i za interese i pravo vlasnika u ovoj fazi korištenja poljoprivrednog zemljišta racionalnije i u ovom stanju tržišta zemljišta racionalnije da umjesto tržišnih kriterija za koje znam da na nekim područjima zapravo ne postoje jer je zemljište izvan tržišne zone kao što je dobar dio našeg zemljišta izvan tržišne zone pa bi zapravo bilo sasvim dobro i mi u tom smislu predlažemo amandman na taj članak 14. stavak 1. i tražimo da se umjesto utvrđivanja tržišne vrijednosti ide na to da se utvrdi ono što se čini sa državnim zemljištem a to je dvostruka početna zakupnina i za fizičke vlasnike kao što je to i za državno vlasništvo. Na taj način ćemo sigurno izbjeći rizike da se procjene zakupnine u slučaju fizičkog vlasništva na određenim područjima ne budu takve da one mogu biti daleko, daleko od onoga što je potencijalna stvarna vrijednost zakupnine.

Drugo, bez obzira što postojeća stimulacija i u članku 14. stavku 3. štiti vlasništvo, ali s obzirom na nažalost praksu koja nije uvijek najbolja, na praksu koja ide prema sivoj zoni nezakonitosti, prema uzurpaciji vlasništva, prema zloupotrebi onoga što zakona otvara, mi smatramo da je iznimno važno da se kaže da sklapanje ugovora o zakupu ne mijenja vlasnički odnos dosadašnjeg vlasnika i da dosadašnji vlasnik ne gubi pravo vlasništva ni u kojem segmentu kada je posrijedi ugovor o zakupu. To može zvučati kao mali višak ali mislimo da je jako važno da ovaj zakon nema nikakvu vrstu lošega, javnoga odiuma da sada RH donosi zakonsko rješenje po kojem će oduzimati nekome zemlju. Jer ljudi vrlo često teško razumiju razliku između davanja u zakup i uzimanja vlasništva. I iz tog razloga je za nas u Klubu zastupnika SDSS-a jako važno da svi vlasnici uključujući i vlasnike srpske nacionalnosti, posebno one koje su u izbjeglištvu ali i one koji su se vratili, da imaju jasnu poruku o tome da zakon nikojim načinom neće dovesti u pitanje njihovo pravo vlasništva.

Također što se tiče članka 14. stavka 8. mi smatramo da je neophodno da se ugovor o zakupu preciznije, potpunije definira. Općenitija formulacija ugovora o zakupu nije dobra i zbog toga mislimo da u ugovoru u zakupu treba stajati sadržaj, razloge za raskid i revalorizaciju zakupnine, da je to minimum onoga što treba stajati a što je definirano člancima 38., 39., 42., 43., 47. i 50. ovoga prijedloga zakona.

Isto vrijedi i za teret koji vlasnik može podnositi kad je u pitanju postupak uvođenja u zakup. Prema sadašnjem prijedloga zakona se predviđa čitav niz troškova uključujući i troškove geometra i geodetske troškove, izmjere i sličnoga a to su veliki troškovi. Mnogi ljudi, posebni oni koji imaju male parcele, posebno u oni u osiromašenim sredinama, nemaju taj novac. I mi mislimo da je i više nego opravdano da zbog odnosa prema vlasnicima tako i zbog uspjeha samoga zakona da obuhvati sve koji to mogu, a zbog odnosa prema vlasnicima  da im se ne stvara teret, da se ne dogodi situacija da će trošak procjene vrijednosti nekretnine, utvrđivanja elemenata za ugovor o zakupu biti zapravo takvi da mogu pojesti cijenu ukupne nekretnine. Time bismo zapravo došli u situaciju da država stvori neku vrstu zakonodavnog okvira gdje ne htijući zapravo ljude lišava njihove imovine. Neće uzeti država ali uzet će netko drugi. I iz tog razloga predlažemo da se vlasnik rastereti u odnosu na dio troškova koji su neophodni zato da bi se imovina dala u zakup. Tako da ovi najskuplji troškovi više ne idu na teret vlasnika. I to predlažemo amandmanom na članak 15., na stavak 3. i na stavak 4. ovoga zakona odnosno dodaje se novi stavak koji bi glasio da 50% troškova snosi vlasnik, a 50% troškova snosi jedinica lokalne samouprave.

Još jedno pitanje, a to je pitanje odnosa između vlasnika i zakupca. Zakon predviđa da se imovina daje u zakup na period od 10 godina. I to je u redu. Međutim, što ukoliko vlasnik kaže ja želim tu imovinu natrag? Ja želim svoje vlasništvo natrag, ja ga želim obrađivati, ja sam se vratio iz izbjeglištva, ja sam se vratio iz neke treće zemlje i želim konačno početi obrađivati svoju zemlju. Pravo vlasništvo je neprikosnoveno prema našem Ustavu i jače je od bilo kojih drugih oblika prava uključujući i pravo o zakupu. Da ne bismo imali tu vrstu sukoba, a s druge strane da ne bismo blokirali taj velik dio zemljišta  i zapravo obeshrabrili zakupce da uopće ulaze u cijelu tu priču, mi predlažemo da se ovaj period od 10 godina skrati na 5 godina i da nakon tih 5 godina zakupa vlasnik može doći i kazati zakupcu da želi koristiti svoje zemljište i svoju nekretninu.  I to naravno, ne u bilo kojem momentu, ne u bilo kojem dobu godine, nego, po skidanju usjeva, koji se mogu nalaziti na tome zemljištu. Mislimo da je to fer i prema zakupcima, koji mogu trošiti značajan novac u privođenju svrsi i za korištenje poljoprivrednog zemljišta i s druge strane da imaju određen period ekonomske isplativost za ulazak u zakup, a s druge strane fer je i prema samim vlasnicima, da im se ne usporava pravo koje mogu imati.

Konačno, mislimo da bi trebalo nešto napraviti u pogledu čl. 30., stavka 6 i to zbog sljedećeg razloga. Ako RH zadržava pravo da je njezin titular jednak i u gruntovnici i u katastru i u zemljišnim knjigama i u posjedovnici, onda ne bismo smjeli iz toga isključiti iz te vrste ravnopravnosti niti fizičko lice. Posebno tamo gdje postoji  sumnja u to, čije je zapravo zemljište. Ako je RH temeljem promjene titulara u društvenom vlasništvu u vlasništvu RH i od vlasništva opće narodne imovine sebe upisala kao vlasnicu s jedne strane, a s druge strane u katastru ili u posjedovnicama se navode ljude koji su stvarni vlasnici, koji su to postačli temeljem kupoprodajnog ugovora, ugovora o zamjeni ili na bilo koji drugi način, ali iz različitih razloga nisu izvanknjižno vlasništvo pretvorili i u knjižno – mislimo da zakon treba stvoriti pretpostavke da se izbjegava davati u zakup onu vrstu zemljišta kod kojeg postoji ta vrsta spora.  Treba učiniti sve da taj različiti tretman koji postoji u slučaju države, gdje država može biti izvanknjižni vlasnik, i može zadržati taj titular, a fizička lica, odnosno, privatna lica, privatni vlasnici to ne mogu. Potrebno je to otkloniti jer će se dogoditi da ćemo imati s jedne strane različiti tretman, dvije vrste vlasništva, a s druge strane ćemo imati ozbiljne moguće sporove oko toga.

I konačno, mislim da budući da smo propustili zadnjih 4, 5, 6 godina da sredimo stanje u zemljišnim knjigama i katastru bilo bi dobro da jedinice lokalnih samouprave snose dio  troškova koji su neophodni za sređivanje donošenje tehničkoga plana oko gospodarenja poljoprivrednim zemljištem, uključuje troškove sređivanja zemljišnih knjiga. To je interes jedinica lokalne samouprave, to je interes države, to je interes vlasnika. I da osiguraju neophodna sredstva iz različitih izvora bilo iz izvora zakupnine, bilo iz izvora europskih fondova ili nekih drugih sredstava.

Pripremila: Milena JURIŠIĆ